VERONIKA – Drama – Rade Jolić

Please wait...
Print Friendly, PDF & Email
98 пута прочитано

VERONIKA

( RADE JOLIĆ)

2011. Berane

LICA:

  1. 1. Gospodin  S.
  2. 2. Gospođa   M.
  3. 3. Gospođa   R.
  4. 4. Redar         T.

5. Veronika

6. Dva nosača


Mrak. Sa projektora se emituje film ( film prikazuje publiku koja ulazi u pozorišnu salu, a snimljen je neposredno pred početak predstave) .

Muzika , 3 minuta

 

(Na sredini scene su tri stolice oko kojih je razbacano mnogo konopaca. Reflektori bacaju svjetlosni krug.  Na desnoj stolici sjedi Gospođa M. i jede burek. Gospodin S. dolazi na scenu i traži svoje mjesto.)

 

Gospodin S. : Dobro veče!

Oprostite, tražim svoje mjesto. Ovdje piše broj 2011.

Gospođa M. – Ma sjedi gdje bilo. Vidiš li sve je prazno. Samo smo ti i ja ovdje.

Gospodin S. – A  ja  se plašio da ne zakasnim. Smiješno.

Izvinite, da slučajno ne smetam!?

Gospođa M. – Ti?!  Ne. Zašto?

Gospodin S. – Pa, ja to onako…. A, izvinite, mrak je, da li ste vi gospođa, gospođica ili , možda, gospodin?

Gospođa M. Naravno da sam gospođa! Svašta! Zar se to ne vidi?!

Gospodin S. –  Ma vidi se i ako je mrak, ali ja više ni svojim očima ne vjerujem… Danas se više ne zna ni ko je muško , ni ko je žensko. Mada, to više nije toliko ni bitno.

Gospođa M.Pravo kažeš.    ( jede)

Gospodin S. – Kupili ste kartu?

Gospođa M. – Kupila sam! Naravno da sam kupila! Kupila sam i burek koji mi ne daš pojesti. I šta da sada počne predstava, pa da ostavim burek, a on kada se ohladi neće ga ni pseto!

Gospodin S. – Izvinite , ja sam lijepo pitao da li Vam smetam?

Gospođa M. – E sad smetaš!

Gospodin S. – Pa, jeste.

Gospođa M. – Naravno da jeste! Za kartu sam dala 2 eura, za burek 1 euro, što znači 3 eura, pa još ako budem gladna neću moći s pažnjom odgledati predstavu. A to bi značilo da sam večeras izgubila 3 eura.

Gospodin S. – Znači, Vi ste zaista kupili kartu?

Gospođa M. – Ti se to sprdaš sa mnom? Kakva su ti to glupa pitanja!? Hoćeš li da je vidiš?

Gospodin S. – Šta da vidim?!

Gospođa M. – Pa, kartu!

Gospodin S. – Oh , ne! Šta će meni Vaša karta, ne radim ja u pozorištu?! Vi me ništa ne razumijete. Ja samo pitam…

Gospođa M. – Ti pitaš!? Pa pitaj brate nešto pametno, a ne samo o toj karti. Da nisam uzela kartu, ne bih mogla da uđem.

Gospodin S. – Pa, da. Pravo kažete.   (pauza) Baš čudno!

Gospođa M. – A šta to?

Gospodin S Pa, ne znam da li ste primijetili, večeras nema Veronike.  To me plaši .

Gospođa M. –  Možda će doći?!

Gospodin S Neće! Čim dosad nije došla, onda sigurno neće. Znam je dobro.

Gospođa M. –  Je li lijepa?

Gospodin S – Jeste. Vjerovatno jeste. Kažu da ona kod ljudi probudi ono najbolje, najmaštovitije, najrazigranije. Bez nje ne možeš da živiš.

Gospođa M. –  Ti si zato večeras došao u pozorište?!

Gospodin S. Možda. (pauza) Ne znam. (pauza) Nego da ne znate koji se večeras daje komad?

Gospođa M. – Meni je svejedno. Šta god da bude  ja ništa ne razumijem.

Gospodin S. – Vi se to šegačite sa mnom?

Gospođa M. – Šta je tebi? Ja sam pobjegla od kuće, pa sam zato došla ovdje. Nisam imala gdje! Briga mene za tvoje pozorište i komade.

(pauza)

Gospodin S. – Jeste li pojeli burek? …..  I ja sam ranije imao običaj da kupim tako burek, mogao sam da pojedem i po dva. Pa, još i jogurt…….  Baš se odavno nije davao neki komad.

Gospođa M. – Šta ti hoćeš?! Šta sam ti ja skrivila?! Ja sam  majka troje djece, i svo troje je sisalo. Sada razmišljam šta ću im kupiti za doručak, a ti me ovdje maltretiraš! (plače)

Gospodin S. – Šta je Vama!  Neću ja ništa. Ja odavno neću ništa. Ako sam nešto i htio, i želio, i volio, sada sam sve zaboravio. Ja draga moja gospođo ovdje dolazim godinama i ništa se ne dešava. Izvinite, slagao sam, svake godine mi se mijenja broj sjedišta i sve teže ga pronađem. I više ništa! Ništa! A ja se stalno nadam.

Zavidim Vam što možete da plačete. Ja ne umijem da plačem. Jednostavno ne znam kako se to radi i zbog čega.

Eh, da sam bar dva puta mogao da zaplačem. Prvi put bih zaplakao kada sam se rodio, a drugi put  kada sam se osjetio da  sam srećan.

Gospođa M.- ( plače)

Gospodin S. – Teško meni!

( svjetlo 60% ,  pauza, ulazi Redar)

Redar T. – Dobro veče. Izvinite, vašu kartu?

Gospodin S. – Dobro veče . Naravno. Izvolite.

Redar T. – Baš čudno da večeras nije došla Veronika? Nekako je neobično bez nje

Gospodin S. – Znam. Bar toliko znam.

Redar T.Hvala.  ( sada se obraća gospođi M) Vi, Gospođo.

Gospođa M. – Izvolite.

Redar T. Hvala. Večeras je baš sparno. … A, gospođo to Vam je burek?

Gospođa M. – Jeste.

Redar T. – Je li sa mesom?

Gospođa M. – Jeste.

Redar  T. – Baš me živo interesuje koliko sada košta?

Gospođa M. – 1 euro.

Readr T. – Pa, nije baš mnogo. Eto, da niste večeras došli u pozorište, mogli  ste kupiti još dva bureka.

Gospođa M.Šta?! Tri bureka da pojedem?! Umrla bih!

Redar T. – Ah, ne biste! Vjerujte mi. Ja sam na jednoj predstavi pojeo tri bureka; a mogao sam bar još jedan. I evo, hvala bogu, nijesam umro………..Izvinite, ja se zapričao. Idem. Neću da smetam. Prijatno.

Gospođa M. – Prijatno.

( pauza)

Gospodin S. Jeste li preživjeli?

Gospođa M. – Što? Zbog bureka?

Gospodin S. – Ma , ne! Zbog ovoga!   ( pokazuje prstom na Redara)

Gospođa M. – A, on! Nisam ga ni slušala.

Gospodin S. – Pa, jeste. …… A da li znate zašto više ne počne predstava, ili nešto drugo što su zamislili?

Gospođa M. – Izađi pa pitaj nekoga! …Izađi! A mene pusti i prestani da me više maltretiraš. Mene si našao, mene …

Gospodin S. – Ali gospođo….

Gospođa M. – Kako ti nije žao? Kupila sam lijepo kartu, kupila sam sebi tih 60 minuta vremena da budem sama, da se ugrijem, da mogu da ne razmišljam, i da pojedem ovaj burek koji košta jedan euro. Samo sam to željela i ništa više; a ti mi ne daš! Ma, ko si ti?

Gospodin S. – Žao mi je!

Gospođa M. –  Pusti me!

Gospodin S. – Evo, iz čiste moje kurtoazjie napravio sam skandal. …… Nisam imao namjeru da budem dosadan, već naprotiv, želio sam da samo malo ubijemo vrijeme, vremena bar danas imamo dosta.

( pauza )

Gospodin S. – Čudno je ovo pozorište! Jeste da dolazim često, ali tek  sam sada primijetio da je ukopano u zemlju tačno dva metra. Čini mi se da ima i neko neobično ime, nešto kao KENOTAF.

Gospođa M. –   Nije valjda da sa sobom nosiš metar?

Gospodin S. – Ma, ne!  To se jasno vidi!

Gospođa M. –  Možda zbog svježine. Danas je vrijeme sve toplije i toplije. Novine pišu da se pojavilo i neko štetno zračenje koje izaziva kancer kože.

Gospodin S. – A možda da se odavde više ne može izaći?

Gospođa M. –  Ne plaši se. I da mi ne možemo odavde izaći, ONI bi nas sigurno nekako izvukli da im bar struju i vodu ne trošimo.

Gospodin S. – Kakvu vodu?

Gospođa M. –  Šta kakvu vodu? Jas am prehlađena žena i često idem do toaleta. Pa, kao što je poznato, nakon toga je red da se pusti voda, i ruke da se operu. A to je otprilike oko …

Gospodin S. – 6,3 litra

Gospođa M. –  Ma sve zavisi koliko su spustili plovak u vodokotliću.

Gospodin S. – Pravo kažete!

Gospođa M. –  Pravo ili nepravo, ja moram otići do toaleta, pa nek košta koliko košta.

Gospodin S. – Izvinite, a kako se vi zovete?

Gospođa M. –  A što je to tebe briga?

Gospodin S. – Nije me briga, nego prosto želim da znam.

Gospođa M. –  Moje pravo ime je 2002972270016.

Gospodin S. – Interesantno, baš je danas popularno, a i lako se pamti.

Gospođa M. –  Aha!

Gospodin S. – Ima te li neki nadimak?

Gospođa M. –  Imam.

Gospodin S. – Koji?

Gospođa M. –  Uh, smijaćete se!

Gospodin S. – Neću! Zašto?

Gospođa M. –  Pa zato što je mnogima smiješan!

Gospodin S. –Koji Vam je to nadimak?

Gospođa M. –  BAR-KOD, eto kako!

Gospodin S. –Šalite se!? To je kao onaj naziv za one crne crtice na žvakama, lizalicama, prezervativima, da kasirka onom električnom napravom pređe preko njega, i tada se čuje BIP?!

Gospođa M. –  Tako je!

Gospodin S. – Oh, baš je svjetski, baš moderno, seksi.

Gospođa M. –  Šališ se?!

Gospodin S. – Ne! Ja sam uvijek ozbiljan!

Gospođa M. –  A, kako se ti zoveš?

Gospodin S. – Plašio sam se da ćete me to pitati!

Gospođa M. –   Zašto?

Gospodin S. – Ja svoje ime ne znam. Znam da mi se obraćaju sa GOSPODIN  S., i drugo ništa! Šta znači ovo S, pojma nemam, a ovo gospodin, tek ne znam.

Gospođa M. –    Interesantno. Ako to GOSPODIN gledate kao na složenicu, dobijate GOSPOD IN. Da, Bog je i dalje u modi, i možda nam je sada najpotrebniji. I vaše ime je aktuelno. Sjetimo ga se samo kada trebamo nekoga da opsujemo ili kada smo u bezizlaznom položaju.

Gospodin S. –Da niste zaboravili da trebate da idete do toaleta?

Gospođa M. –   Nisam, nego sada mi se ne ide. Prošla me volja, a za dužu nuždu rano je, tek što sam pojela burek.

Gospodin S. – Znam, ali popili ste i dva litra vode, a to mora negdje da izađe, nemojte da trpite!

Gospođa M. –   Ma ,ne trpim. Ako se tebi ide, idi slobodno, nećeš mi nedostajati. A i niko neće zauzeti tvoje mjesto, broj 2011.

Gospodin S. – O, ne, ne, ja nemam problema sa prostatom, a posljednju čašu vode ne znam kada sam popio. A kada smo kod prostate, čitao sam u nekim novinama da ona najčešće obolijeva zbog smanjenog upražnjavanja sexa. Ha,ha, I nakon toga umalo da ne ,,ubijem,, svoju rođenu ženu. Toliko je bilo kritično da je svakoga dana, bez gledanja u časovnik, nepogrješivo znala da je 7h 30′, 10h 15′, 15h 45′, 18h 00 i 01h 15′. Dugo je to tako trajalo dok nisam naišao na demantije ove tvrdnje  u istim tim novinama.

Gospođa M. –   I, šta je bilo?! Je li umrla?!

Gospodin S. – Ne, nije, nedaj Bože, ali je morala da uzme od naše skromne ušteđevine da kupi super precizan novi časovnik. A, ja sam navalio na sjemenke bundeve, znate, i njih koriste za prostatu kao terapiju.

Gospođa M. –   Baš si ti neki čudan čovjek. Vrlo čudan!

( pauza )

Gospodin S. – Da li Vam je dosadno?

Gospođa M. –  Aha!  Ovo sa predstavom baš mnogo odužilo. Ne razumijem zašto više ne počinju. Možda je ralog zato što nema publike?

Gospodin S. – Kako nema? A šta smo nas dvoje? Ako je u Sali I samo jedan gledalac, predstava se mora odigrati.

Gospođa M. –  Ne vjerujem, ali je dobro što je bar ovdje toplo. Mada, nešto ovdje smrdi na buđ i na ustajalo. Osjećaš li?

Gospodin S. – Volite li kocku?

Gospođa M. –  Kakvu kocku?!

Gospodin S. – Hoćete lid a se kockamo u nešto?

Gospođa M. –  A, to! Ali ja nemam ništa, burek sam pojela, vodu popila, a I dala sam posljednjih dva eura za ovu ulaznicu.

Gospodin S. – Ma možemo u odjeću. Ona nam je bar ostala.

Gospođa M. –  A, je li bogati?! Da ti ne želiš da vidiš moju MIKICU. Izvini, ti bi rekao INSPIRACIJU!

Gospodin S. – Oh, nemojte tako. Zašto ste tako prosti. Igrajmo ko bajagi.Bacajmo po dvije kocke. Ko bude imao najveći zbir, on je pobjednik, a kao nagradu, dobitnik će moći da zamišlja.

Možete li nam posuditi Vaš kofer dap o njemu bacamo kocke?

Gospođa M. –  Uzmi ga slobodno.

( počinju da igraju )

Gospodin S. – Želite li da Vi prva bacite kocke?

Gospođa M. –  Ne. Bacaj ti!

Gospodin S. – Dobro.  ( baca kocke )

Pih!  Dobio sam samo dvije trojke! Sada Vi!

Gospođa M. –  Joooj! Jas am dobila jedinicu I dvojku. A to znači da sam izgubila! E, lopove jedan, a ti se nešto žališ. I, šta sada?

Gospodin S. – Sada sknite nešto sa sebe!

Gospođa M. –  Šta predlažeš?

Gospodin S. – Meni je svejedno!

Gospođa M. –  Može li da ti pokažem lijevu dojku?

Gospodin S. – Može, ali nikako sise!

Gospođa M. –   Što se praviš blesav. Pa, rekla sam dojke, a ne sise!

Gospodin S. – Dobro, ali kobajagi!

Gospođa M. –  Što bih ti ih onda pokazivala kobajagi?

Gospodin S. – Pa, da. Pravo kažete!

Gospođa M. –  A, i ja sam majka troje djece, i svo troje je sisalo do kasno, a silikoni su skupi, plate neredovne. Mada, mom mužu je svejedno. On je pekar, njegove šake su najviše navikle na tijesto.

Gospodin S. – Baš ste u pravu! Ja sam prije par godina kupovao silikon koji može da se nanosi na malter. Morao sam da ispunim neke pukotine na plafonu. Znate, gore je letva, a drvo ,,radi,, i puca malter. Meni je bio mnogo skup.

Gospođa M. –   Ti to ozbiljno?

Gospodin S. – Ja ne znam šta je sa Vama?! Treba li Rimljani da me razapnu na krst, pa da shvatite moju ozbiljnost. Šta da uradim da bih Vas uvjerio?! Ja sam   ozbiljaaaaaaaaaan!

Gospođa M. –   Eh, kako da ne, kao da oni imaju krst za svakoga?!

Gospodin S. – Pa, jeste! Možda ste u pravu!

 

( Na sceni je kraća pauza. Za to vrijeme, Gospđa R. ide prema sceni i raspituje se kod publike da nije počela predstava.)

 

Gospođa R. Da li je počela predstava?……..Izvinjavam se: slobodno?……. Baš čudno da nema redara! … Šta je vama ljudi? Da nije neko umro, i da li je trebalo da se nekom poklonim prije nego što sjednem?!

Gospodin S. – Koliko ste čekali vani?

Gospođa R. – Skoro sat vremena.

Gospodin S. – Izvinjavam se, da li je sada dan ili noć?

Gospođa R. – Vi to ozbiljno?

Gospodin S. – Pa, da!

Gospođa R. – Mrak je. Težak je kao smrt. Ništa se ne vidi. Ni zvijezde. Ništa.

Gospođa M. – Da li je još neko čekao sa tobom ?

Gospođa  R. – Ne. Zašto?

Gospođa M. – Ništa. Samo onako pitam.

Gospodin S. – Izvinjavam se. Malo mi je neprijatno, ne bih volio da me shvatite pogrešno, ovaj ….

Gospođa  R. – Šta?

Gospodin S. – Koja je sada godina? Gospođa i ja se malo zapričali, pa …..

Gospođa R. – V i to ozbiljno? Vi mislite da sam ja malo luda, ali samo malo?

Gospodin S. – Neee! Ja sam se lijepo izvinio. Glupo je biti u pozorištu, čekati predstavu a ne znati koja je godina!

Gospođa  R. –  Vi ste zaista ozbiljni?!

Gospodin S. –  To i pokušavam da vam dokažem čitave ove noći.

Gospođa R. – Čovječe, koga je briga koja je godina kada je napolju mrak, kao u grobu! Nema ni zvijezde! I baš me zanima šta bi vam  to koristilo da znate za godinu i za vijek?

Gospodin S. – Pa, da. Možda ste u pravu. … Ali, ja to samo onako.

Gospođa M. – Ti si zaista nevjerovatan! Opusti se. Uživaj. Ovdje je tišina, toplo, niko te ne dira, sjediš. … I šta te za drugo briga?

Gospođa R. – Mnogo ste mi tužni. Ali morate priznati da ste sada malo srećniji, raspoloženiji od kada sam ja došla.

Gospodin S. –  Naravno, pa Vi ste žena! A žena je kao detelina sa četiri lista. I ona želi d ate ubijedi kako svaka njena anomalija tebi donosi sreću.

Gospođa  R. –  Molim?

Gospodin S. –  Izvinite, mala šala. Ovo je moj novi aforizam, a vi ste upravo imali tu čast dag a premijerno čujete i doživite.

Gospođa  R. –  Znate šta, niste baš toliko duhoviti!

Gospodin S. –  Znam, ali život jeste. Život je najsmješniji! HAHAHAHAHA.Ali ja to samo onako.

Gospođa M. Da, da, kako sam to zaboravila, ti to samo onako.

Gospodin S. – Da. U pravu ste, ali ja ….

Gospođa R. – A  Vi Gospođo, zašto ste ovdje?

Gospođa M. – Pobjegla sam od kuće nadajući se da ću se ovdje bar malo skloniti i ugrijati. Nesrećna sam , umorna, ….

Gospođa R. – Ako mislite da ćete me zaplakati onda ste se dobro prešli. Dovoljno sam živjela da osjetim ono najopasnije- bezvoljnost i uzaludnost.

Gospođa M.  – Ti si pozorišni ljubimac?

Gospođa R. – Ne baš toliko. Rijetko dolazim, ali večeras sam se dobro prešao.

Gospođa M. – Zašto?

Gospođa R. – Kako zašto? Vidite li da nema nikog, nema žive duše. I niko draga moja gospođo neće znati da sam večeras bila u pozorištu. A nema ni Veronike. I kad bolje razmislim čitavog života sam sama. Sve je izgleda bila igra u kojoj sam samo ja plaćala ulaznicu, a nisam dobijala ništa: ni bezbrižnost, ni sigurnost, ni nadu. Ništa.

Gospođa M. – Evo, došli smo u pozorište, čekamo predstavu, kažu umjetničko djelo, a ja još nisam sigurna šta je to umjetnost. I ponekad me zaista strah od same te riječi.

Gospodin S. – Ne znam. Smatram da umjetnost nije jabuka, ali je možda  način kako ćete ubrati tu jabuku. Ukus jabuke ne možete izmijeniti, ali zato imate bezbroj načina da je uberete.

Gospođa M. – A zašto strah?

Gospodin S. Pa kada nešto ne poznajete, onda to ili ne volite, ili se od toga plašite . Znate, dugo sam ovdje i imao sam vremena dugo da razmišljam, kada pjesmi ili slici skinete sve ono suvišno, kada je skroz ogolite, dobijete nešto malo ali veliko, nešto rogljasto i oštro, ali opet izazovno i izazovno.. E, to se zove istina.Istina! Samo istina i ništa više. Ako nema istine nema ni pjesme, ni slike, ničega.

Gospođa R. : Tek mi sada ništa nije jasno! Polako! O kakvoj to pjesmi i slici govoriš?! Meni se čini da sam večeras kupila kartu za pozorišnu predstavu?

Gospođa M. –Tačno! I ona je koštala dva eura!

Gospodin S. – Ma znam! Ali to je isto.

Gospođa  R. – Kako misliš isto?

Gospodin S. –Ustanite! Dođite!Uzmimo svi po jedan papir. Zamislite da je to jedan betonski blok od 13 kilograma. Ali on ima ime. Vaš se zove književnost, vaš slikarstvo, moj muzika. Držite li čvrsto. Držite li? Šta bismo osjetili da taj blok ispustimo na naše stopalo.

Gospođa M. – Već zamišljam! Bol!

Gospodin S. – Sada molim vas ispustite ga na vaše stopalo. Sad!

( Neko vrišti od bola , neko plače, neko skače)

Gospodin S. – Ha, jeste li vidjeli?!

Gospođa M. –  Ma šta jesmo li vidjeli, idiote jedan, đubre jedno , nogu sam slomila.

Gospodin S. – Smirite se! Zar niste shvatili?

Gospođa R. – A šta smo to trebali da shvatimo, života ti?

Gospodin S. – Pa, to! Isti blok nam je pao na nogu, ali se taj bol kod nas drugačije manifestvovao. Tako je i kod  umjetnosti.

Gospođa M. –  A šta misliš da te gađam u glavu ovim blokom? Da vidimo kako se ta bol manifestuje kod tebe?

Gospodin S. – Vjerujte, bespotrebno se plašite bola!

Gospođa  R. – A čega se ti najviše plašiš?

Gospodin S. – Možda će Vam biti smiješno, ali ja se najviše plašim ljudi, ali živih ljudi, naravno.

Gospođa M. – Ništa mi nije jasno.

Gospodin S. – Pravo kažete. Ne zamjerite.

Gospođa R. – A, zašto ste vi večeras došli u pozorište?

Gospodin S. – Ko? Ja? E, vidite, ja sam zaboravio zašto sam ovdje. Ustvari, iskreno ne znam. Zaista ne znam. Ništa me više ne može iznenaditi ni začuditi…. I ove ruke što imam nisu sposobne ništa da uhvate, da otmu, da ukradu. One ne mogu ni korov da iščupaju, a kamo li da posade sjeme i okuse njegov plod.

Gospođa M. – O čemu ti to govoriš?

Gospodin S. – A šta, ako bih zabio glavu u zemlju, pa nikne nešto nakazno i mučno kao kolebanje?!

Gospođa M. – Molim?

Gospodin S. – Ništa! Izvinite. Mnogo mi se spava.

( Mrak 15 sec.) muzika

( Redar T. se pojavljuje na sceni i nosi leš. )

Redar T. – Ja se izvinjavam. Samo na kratko moram ovdje da odložim glumca. Znam, vi ste veoma ljubazni i strpljivi, i on vam neće smetati.

Gospođa R. – Čovječe, šta ti je to?

Redar T. – Pa, rekao sam . To je jedan glumac, ili bolje rečeno bio je ovo jedan glumac. U prethodnoj predstavi se toliko uživio u ulogu žrtve da je prosto bila grehota da na sceni nije umro.

Jas am ga molio da prekine, ali ljubav prema pozorištu je bila veća. Uživio se čovjek u ulogu, pa je ckvičao kao svinja:

-Ubij, kolji!!!!!

A ja neću gospođo! A on opet:

–         Kolji, kolji!!!!!!!!!!!!!!

Imao sam ja I nož, ali neću, nekako mi žao, on mlad, blesav, a on kao za inat ckviči I krklja:

Kolji brate, kolji, šta čekaš?!!!!!!!!!!!!

Imam ja dobar nož,imam, ali imam i šake, pa sam mu prišao i nježno, što sam mogao nježnije, počeo da ga davim. Nije se čulo bogzna šta, samo malo krckanje i krkljanje. Sve se slabije čuje, a ja sve jače stežem i plačem, i stežem!

I, gotovo! Udavio sam ga!

Gospođa R. – Ma šta to pričaš! Vidiš li da je čovjek mrtav?

Redar T. – I vidim , a znam i koliko je težak. A takođe i vidim da Vi odavno niste bili u pozorištu. Ne znate šta propuštate.  ….. Slobodno se o njemu ne brinite, nema on kuda da ode.    ( odlazi uz smiješak)

Gospođa R. – Ne mogu da vjerujem? Vidite li vi ovo, ili sam ja luda?

Gospodin S. – A šta to?

Gospođa R. – Kako šta?!!! Vidiš li da je ovdje kod nas ubijen čovjek?

Gospodin S. – Oh!  Da li je stvarno mrtav?

Gospođa R. – Ma mrtav je čovječe, zar ne vidiš!?!

Gospođa M. – E, ovo je zaista nevjerovatno!

Gospođa R. – Ljudi, ja ovo ne mogu da vjerujem. Ne da ne mogu, nego prosto ne smijem da vjerujem da se ovo  nama dešava!

Gospodin S. – Šta sada da radimo?

Gospođa  R.. – Kako šta!? Da bježimo!

Gospođa M. – Kuda?

Gospodin S. – Ne znam ni zašto bi smo bježali, ništa nismo krivi?

Gospođa M. – Tačno, a i kartu smo platili.

Gospođa R. – A molim te najljepše, kako ćeš policiji objasniti da sa lešom čekaš da počne jedno umjetničko djelo?

Gospođa M. – Jeste li vi sigurni da je on mrtav?

Gospođa  R. – Mrtav jeeeeeeeee!

Gospođa M. –Stanite. Polako. Nisam sigurna, a da ovo možda nije počela  pozorišna predstava?

Gospođa R. – Šta to pričaš? Ne mogu da vjerujem!

Gospođa M. – Ma čitala sam u novinama da negdje na zapadu postoji neko avangardno pozorište i da tamo daju slične predstave.

Gospođa R. – Ne mogu da vjerujem!

Gospođa M. –Nema to veze što je mrtav. Piše tamo isto da predstava sve trpi.

Gospođa R. – Gospođo, definitivno, ali definitivno, Vi ste bolesni!

Gospođa M. – Što ja bolesna?! Što sam pročitala? Ti si bolesna, idiotkinjo jedana!

Gospođa  R. – Udaviću te!!!!!!

Gospodin S. – Smirite se!  Šta je vama večeras. …. Meni se sve čini da neko večeras sa nama izvodi šalu … Samo da nije bar ove tame, ona mi ne da da dišem.

(mrak 10 sec. , svjetlo 40%)

( U tom trenutku preko scene ćuteći prolazi  djevojka u bijeloj spavaćici sa jabukom u ruci – Veronika.)

Gospođa M. – Kukuuu!

Gospođa R. – Ko je ovo majko moja?! Gospođice!

Gospođa M. – Ovo je duh. Znam, oni su takvi!

Gospodin S. – Bez panike, možda je mjesečarka.

Gospođa R. – Mene ovo plaši! Isto kao da je ustala iz groba.

Gospođa M. – Pusti je. Ćuti. Neka prođe.

Gospodin S. –Ona nas ne može ni čuti ni vidjeti.

Gospođa M. – Šta je tebi?!  Ti čitave noći nešto drobiš, lupetaš. .. Pusti ti nas!

( djevojka sa jabukom odlazi sa scene)

(Svjetlo 100%)

Gospodin S. – Gotovo je!

Gospođa R. Šta je gotovo?! Ništa nije gotovo!

Gospodin S. –  Jeste. Za sada je gotovo.

Gospođa M. – Plašim se! Pomozite, ne mogu da pokrećem noge.

Gospođa  R. – Ne mogu ni ja!

Gospođa M. – Šta se ovo događa?!

( Ulazi Redar T.)

Redar T. – Draga moja! Dragi moji! Pa šta je ovo sada! Čemu galama?! Drage moje marionete, zar ništa ne shvatate?!

Gospodin S. –   Šta to ima da shvati?!

Redar T. – Pa, nema predstave.

Gospođa M. – Ovo što nama radiš nije ljudski, nije pošteno! Ne radi nam ovo! Ja još osjećam da imam snage i nade da glumim.

Redar T. –  Nade!  …. Viša sila. Lutkar je slomio ruku. Nema predstave!

Gospodin S. –   Zašto si nam davao život?!

Redar T. –  Ha ha ha! Život?! Koji život? Kakav život? Vi ništa ne shvatate.

( Dva mladića obučena u crno počinju da iznose marionete sa scene. Posljednjeg iznose Redara T. )

Gospodin S.- Ovo više ništa nema smisla. Nije fer, nije ljudski. Mi smo spremni i mrtvi da igramo. Svaki korak smo zapamtili. Ovo boli šta nam radite.

Gospođa M. – Čime smo sve ovo zaslužili. Sada nam niste rekli ništa novo, ništa što ne znamo. Bolje mi od vas znamo da smo obične lutke, marionete. Ali ipak po nekada se osjetimo kao ljudi. Zar je toliki problem  da nam dopustite da odigramo predstavu. Ne plašite se nikog iz publike  ne bismo mi umjeli da ih ubijedimo da smo ljudi.

Gospodin S.- Ne radite nam ovo. Pustite nas da osjetimo miris, bol..

Ništa nam ne možete. Jedino što možete je da nas zapalite, ali tada ćete dobiti ogromnu vatru koja će vam osvjetliti lica pa kada se ugledate u ogledalu uplašićete se i umrijećete sa tim strahom.

Redar T. –  Vi ste zaista lutke i to glupe lutke!

Dame i gospodo!

Mnogo nam je žao  što večeras nismo u mogućnosti     da izvedemo lutkarsku predstavu.

Vaš  novac možete uzeti na našoj biletarnici.

Još jednom se izvinjavamo i zahvaljujemo na vašem strpljenju.

LAKU NOĆ!

( svjetlo se gasi )

Muzika: Štraus – Radetzki marš

zavjesa

 

FavoriteLoadingAdd to favorites

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/22421

2 comments

  1. Please wait...

    Divno!
    Svaki životni scenario se zasniva na nekoj vrsti samoobmane. U ovoj bajci, na jedan ili drugi način, sa malim izmenama, gotovo sve se moglo dogoditi. Dakle, ne čekaj Veroniku i Godoa! Oni nikada neće doći.

  2. Please wait...

    Ja se vise nicemu ne nadam, sve sto sam mogao ovdje sam ,,ubio,,

Ostavite odgovor

Your email address will not be published.

http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
more...
 

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.