Priča – Miro Beribaka

Please wait...
Print Friendly, PDF & Email
99 пута прочитано

Priča…

.

Voljeli smo se nekad… mladi smo bili

voljeli se bezazleno i bez obećanja,

drhtali smo na skrovitim mjestima

ljubeći mladeže jedno drugom,

šaputali nježne riječi onako kako smo znali…

Aleja nas je voljela i mi smo voljeli Aleju

voljeli smo fijakere,

a da se nikada njima vozili nismo…

Sanjali da odemo u San Francisco

i stavimo cvijet u kosu, smijali se snovima…

suncu, vjetru, sami sebi, svemu smo se smijali…

ne znajući koliko smo srećni…

Slušali smo Hendriksa i divili se,

pjevušili uz Dugme i Azru

i mislili da svako vrijeme ima svog Štulića…

Grlili se i pili espreso

jedno drugom puhali u lice dim od cigarete…

Voljesmo se u trenutku

bez zaklinjanja na vječnost…

voljesmo se od danas do sutra…

.

Oboje smo svoj put zamišljali drugačijim

i na drugu stranu, negdje daleko,

mnogo dalje od sarajevske tjeskobe…

one mile tjeskobe…

nemoćni da se odupremo sebi

mislili smo da to tako mora…

Rastasmo se zagrljeni, u tišini

tek poneka suza i

-čuvaj se…

ne zaboravi-…

.

Godine su prošle dok dlanom o dlan

svi moji putevi išli su u krug,

sjećah je se misleći da nije stvarna

da tek je davnašnjii san…

.

Sreli smo se nenadano,

na raskršću ispred prodavnice bižuterije

gdje svi nekud žure za putevima nedostižnim

i gdje Cigančići nadglasavaju vrevu

moleći za koju paru.

Samo sam čuo -jel me možeš prepoznati-…

stegoh je oko struka, -a kako si ti mene poznala-…

.

Ulica se isprazni u trenu… ostadosmo sami…

.

I dugo smo hodali, gledali se u oči

jedno drugome pričali o sebi

ne spominjući teškoće kojih smo se nagledali…

koje su boljele ili još bole…

Zagrljeni i bez riječi u predvorju hotela

pili smo espreso,

hotelski tiho, čula se Arsenova “Sve što znaš o meni“,

spuštah joj prstom poljubac na usne

srećan što me gledaju oči njene sjajne…

.

U sterilnoj sobi ponad, drhtali smo opet

i ljubili jedno drugom bore,

igrala su srca naša u ritmu peruanskih frula

letjeli smo bez bojazni visovima sreće

kao kad smo bili slobodni i mladi,

voljesmo se grijehom

bezazleno i bez obećanja,

čak ni krivnju osjećali nismo…

.

Rastasmo se opet, nismo se ni opirali

čak ni telefone razmijenili nismo

ovaj put smo znali da sad tako treba,

poljubismo se dok sa tugom miješala se nada

možda opet… možda nekad…

Nije bilo suza, tek pogledi sjetni

i -čuvaj se-

znajući da se zaboraviti nećemo…

.

Miro Beribaka

FavoriteLoadingAdd to favorites

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/51258

Ostavite odgovor

Your email address will not be published.

http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
more...
 

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.