Dan bez čekanja

Please wait...
Print Friendly, PDF & Email

Osvane dan kada se više ništa ne čeka
dan u kojem je sve kristalno jasno
i spreman si da živiš umjesto što čekaš
baš ovaj tren, baš sad
jer onaj od maloprije je već postao prošlost
a onaj što dolazi, može i da ne dođe.

Osvane dan kad pobacaš stare kapute
pocijepaš brižljivo čuvane
požutjele karte s davnog putovanja
i one ulaznice iz onog bioskopa
u koji odavno ni ne zaviruješ.

Osvane dan kad pred sobom stvoriš
ogromno brdo pocijepanih uspomena
uzmeš kutiju starih, s razlogom čuvanih šibica
izvučeš jednu, zapališ, kutiju dodaš gomili
koju zatim potpališ šibicom koja već peče prste.

Brzo, sve što je izgledalo neprolazno
sve što je djelovalo kao znak za čekanje,
čekanje ničega,
brzo, vrlo brzo, halapljivi plamen pretvori u pepeo
i nema ga mnogo, šačica tek, dječija.

Prospeš pepeo u vjetar, okreneš se i odeš
u ovaj tu i sad tren
u ovo sigurno između u kojem je sve moguće
i sve nemoguće
i živiš,
i dišeš,
i rizikuješ,
ali se ne vraćaš, ne čekaš i ne mučiš sebe
pravdajući se vječnošću.

Vječnost, to je za rijetke,
i ne bira ih čovjek, bira ih vječnost sama.

Osvane dan kad prihvatiš ono što i znaš,
tren koji je upravo prošao, ne vraća se
taman ga dovijeka čekao
dovijeka gledao u vrata koja se ne otvaraju
razmišljajući kako će baš sutra da se otvore
i na njima se pojaviti čekano.

Prošli tren, sigurno neće otvoriti vrata.
a sutrašnji, znaću tek sutra, čemu ga čekati
ako treba da dođe to što bi se čekalo
u tom sutra što dolazi, ili ne dolazi,
uzalud je sad sanjati i uzalud je ubiti trenutak
zarad nesigurnog čekanja nečega što
i može i ne mora, i ne može i moglo bi
da se dogodi.

I nisi manje sanjar, i nisi manje čovjek
samo se probudiš i znaš – čekao ne čekao
sviću nova jutra, nove se zore na istoku bude
sa nama ili bez nas, rijeka proteče svoj put
vjetar ispiše svoje priče dok ih vrijeme čuva
gledajući kako kraj njega život promiče.

Jednom je negdje rekao neko;
“čekanje bi ubilo sanjara”
vjerujem da je rečeno od nekog negdje nekad
čuo, zabilježio i naučio da samo budala
dovijeka čeka ono što prođe ili ono što treba da dođe.

Osvanu jutra, osvane dan
sa njim se probudi isti lik, ista budala
isti sanjar i ista luda
jedino ništa i nikog ne čeka više
baci pogled na najmilije oči
jedino njih sa sobom nosi
u ovom trenu u ovom sada
a sutra, sutra ko zna, o tome ću
kad ponovo bude sada.

Adio sad, možda se opet sretnemo nekad
a da se nismo nigdje čekali nikad.

© Nevenka Savić Alispahić
( 2015.)

FavoriteLoadingAdd to favorites

206total visits,1visits today

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/60129

Ostavite odgovor

Your email address will not be published.

http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
more...
 

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.