JEDNOJ – Željko Sulaver

Please wait...
Print Friendly, PDF & Email
179 пута прочитано

JEDNOJ

Kad cvetovi odu s mesta gde su bili

snegovi će beli zavladati njima

niko neće znati da smo se ljubili

što beše u našim ostaće srcima.

 

Ostaće bez glasa u blizini reka

od tuge jer ne znam šta bi bilo drugo

pitaće je vetar zar još uvek čeka

zaljubljenih dvoje što ih nema dugo.

 

Poželeće nekad sećanja daleka

duša da ti vrati, volela si jednom,

pusti je, ne brini što je možda preka,

na kraju ne laži, nije ti svejedno.

 

Stavi prst na čelo, zamisli se malo

zašto mnoge stvari naprečac se čine,

zar je naše vreme u dve reči stalo,

mesto čašu sreće pijemo gorčine.

 

Istina na kraju uvek je bez reči

i nikad mi jedno neće biti jasno,

zar kraj nekog drugog može da se leči

bol za nekim koga volela si strasno.

FavoriteLoadingAdd to favorites

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/682

3 comments

  1. Please wait...

    Željko Sulaver, knjiga pjesama U PRASKOZORJE, osvrt

    Negdje u sjećanjima čuči pjesnički duh kojeg pjesnik pronosi kroz poeziju. Nije dozvolio vremenu i novom podneblju da izoštri njegovu misao i uobliči u prave umjetničke vrednotne, već je omamljen nostalgijom i zovom zavičaja posegao da sipa stihove i natače pjesmu iskrenim pjevom, poput gugutke koja ne može da pronađe svoje gnjezdo, ili poput slavuja koji žali za odletjelim jatima.
    U bespućima njegovih razmišljanja, Sulaver, sav preplanuo od žarke zelje da namakne što bolju rimu gubi pomalo smisao u traganju za njom, ali nam nameće izvanrednu igru riječi koja nas vuče da čitamo pjesmu i upravo u toj magičnosti izraza otkrivamo njenu ljepotu i smisao.
    Sagradí kule da dvore
    Čuvaju tople kad hladni dani
    Zaprete, snovi su zazidani
    Ostali da govore

    Opčinjen ljubavi postaje stradalnik svojih vlastitih stihova, umjesto sreće, ljubavnih zagrlljaja i avantura on pjeva o nedosanjanim ljubavima, o onima koje su izmakle ispod šešira uspomena, ali on svejedno sklada pjesmu.
    LELA
    Na padini podno sela
    Ima jedno tajno mesto
    Gde sam tebi jedne zime
    Dolazio često

    Spava selo moja Lelo
    Divne snove sanja
    Ja spavati još ne mogu
    Željan tvoga milovanja

    Imam blagi osjećaj da Sulaver svoju poeziju sklada melodijski. Pokušava vrlo često kad mu nadolazi stih da pjeva pjesmu, vođen nametnutom rimom koja daje vrhunski melodični sklad i na taj način njegovu nostalgiju pretače iz poezije u melodiju. Vjerujem da je to prejaki osjećaj nostalgije koji se propjevavanjem stihova lakše podnosi.
    Ako bi Sulaver svoju misao počeo pripovjedati kao događaj i na taj način izostavljati rimu došao bi do sjanog pripovjedačkog štiva zasovanog na činjenicama iz njegovog života i još k tome uljepšano metaforom poetičnom rječju stvorio bi jedan novi kniževni opus sa kojim bi se na isto kvaltetan nacin mogao predstaviti publici kao pjesnik i pripovjedač.
    A onda me, znaš šta, dočekalo tamo
    Mnogo mladih ljudi isto što su hteli
    Ali ne što oni želeli su samo
    To su drugi krivi pa su njih uplel.

    Žalosno je sve to, ne bih da te plaši,
    Sve prolazi jednom i to proći mora
    Bog je bio svedok stradanjima našim
    Nagrada će stići, nema izgovora

    Primjetno je da je dosegao vrhunac u pjevanju narodne poezije i da se kojim slučajem rodio krajem 19. vijeka vjerovatno bi bio jedaan od najznamenitijih srpskih pjesnika. I ovako njegovo pjesničko umjeće nesmije biti prepušteno samo sebi, ono mora doći do čitaoca, biti prezentirano kao svako drugo djelo, jer ono zasigurno ima potencijal među svim ljudima hercegovackog podneblja, a i šire, dira u ona osjećanja koja su nam najtanja kad je zavičaj u pitanju, prve ljubavi, majka i sve vrednosti koje krase tradiciju njegovog podneblja.
    Sulaver ne prikriva ponos skladanjem stihova o Dučiću, kako čovjeku tako i njegovoj ulozi i djelu u stvaranju istorije koja je po mnogome pridonijela društvenim a posebno kultorološkim zbivanjima u vrijeme kad su se kovale vrijednosti koje ostaju vječni simbol kulture jednog naroda. Zbog toga je Dučić u Sulaverovoj poeziji predstavljen skoro kao božanstvo.
    Više i od svega što visoko može
    Da uzdigne svoje bestežinske kosti
    Zavidim, maestro, tvom tronu velmože
    Bez ijedne trunke skrivene pakost

    Sagradićeš sebi zamke od granita
    S moćnim zidinama do plavih nebesa
    Dvorjani će tvoji poput carskih svita
    Gradit’ mlečne pute od svojih telesa

    Na kraju, Sulevar je nepopravljiv u dosljednosti svoga stiha, uzdignut iznad očaja, naslonjen na bedeme recitiranja i pripovjedanja pjesničke vedrine koja će vječno živjeti dok će se svi ostali pravci mjenjati, usavršavati, uzdizati i padati, a njegova dosljednost ostaće vječno uzidana u pjesmi.

    Ilija Šaula – pjesnik
    Filadelfija, Pensilvania
    Novembar 2008

  2. Please wait...

    Ilija uzeste mi rec iz usta…..
    Sulaver, spomenik od reci ne mogu da sruse…
    Vas je itekako cvrsto utemeljen….
    Ducic kao bozanstvo,preslaba rec….
    Pozdrav,klanjam se autoru,duboko,duboko.
    Aleksandra-pesnik? Sad vise nisam sigurna…..

  3. Please wait...

Ostavite odgovor

Your email address will not be published.

http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
more...
 

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.