San – Marina Adamovic
6 februar 2010
Bilo je divno leto
kada se setih zime,
i one zadnje reči
koja još uvek boli.
Nije je nosio vetar,
nije je prekrio mrak,
Osetih oblake blede,
pune grumenja soli.
Dizali su mi pogled na ispisano ime.
Misli sam skrivala vešto
i gonila ih na leto,
a stihovi su tekli sami-
o begu, strepnji, o tami.
Ugledah opet tebe i ono naše vreme:
sumorno ćutiš i žmuriš
posle još tmurnije priče…
zašto mi dušu kradeš
i vraćaš preteško breme?
Marina
Related posts:
- Kraj mladosti – Marina Adamovic Završicu priču kada zamre bol koji ludo kruži oko moga...
- ŠTA SAM – Marina Adamović Čitala sam stihove jednom divnon stvoru. Znala sam da govorim...
Related posts brought to you by Yet Another Related Posts Plugin.




Lepa pričica Marina, lepa, pa još i priroda kad umeša prste…mmmm odlično


A, ne
ovo je bila pesma. Prica je duga, slacu deo po deo..
Počinje kao priča, priznaj
Priznajem
, pola mi se prasta
.. A prica je „ALTER EGO“; vec je tu deo..pozzz