MOJA PODGORICA – Neven Milaković

Rating: 9.00. From 1 vote.
Please wait...
Print Friendly, PDF & Email

Neven

MOJA PODGORICA

Barski buvljak je ključao od paklene julske pripeke i još paklenije gužve koju su pravili mahom dokoni posjetioci, tumarajući besciljno lavirintom sklepanim od lima, drveta, pleksiglasa i ko zna kojih još materijala, čiji je jedini zajednički imenitelj bila jeftina cijena i nesnosni uslovi za rad koji proisticu iz iste. Sa nisko postavljene metalne konstrukcije koja je povezivala standove, visile su najlonske kese(pijacnim zargonom infuzije), dopola ispunjene ustajalom vodom i svjedocile o dovitljivosti i trudu prodavaca da zaštite svoju robu od nezeljenih padavina.

Gledajući te sablasne ukrase iz kojih se širio zadah truleži i čamotinje razmišljao sam o nedokucivim stazama koje su dovele sve te ljude na ovo turobno mjesto.
Steta sto Bog nije dopustio nasem jedinom nobelovcu da upozna cari ove naše avlije, On bi mnogo vjestije opisao cudnu mjesavinu naravi, karaktera, kultura ispreplijetanih Vjecitim usudom bakanskog kazana.

Bilo je tu izbjeglica iz Krajine, Bosne, sa Kosmeta, dosljaka iz Rozaja, Pljevalja i drugih gradova sjeverne Crne Gore koji su u ovaj ocaj uletjeli bjezeci od jos veceg ocaja i beznadja, bilo je, doduse u znatno manjem broju i mjestana vjecito hronicno nezadovoljnih sto nisu uspjeli bolje da se udome u svom rodnim gradu. Bilo je inžinjera, bivsih profesora, biznismena kojima je ratni pozar preko noci sagorio pozamasne imetke,bilo je nepismenih i polupismenih i zaista je zastrasujuce kako zivot u trenu potre sve razlike, kako se vaspitanje, obrazovanje, maniri sticani generacijama ocas utope u sivilo i prostakluk. Naravno,ovaj process je jezikom ucenih ireverzibilan i tu lezi sva nasa kob.

Potencijalni kupci su nadmeno,sa visine koja im nikako nije pristajala preturali po robi gledajuci snuzdene trgovce nekako gadljivo,kao nekoga nedostojnog njihovog prisustva.Valjda su i sami utekli iz svojih prokletih avlija pa se nisu mogli oduprijeti potrebi da maker ovdje i maker na tren postanu neko i nesto.Sa svih strana je trestala muzika iz jeftinih kasetofona i tranzistora pa sam vjecito bio u nedoumici da li je zavijanje koje je bacalo u depresiju posledica vokalnih dostignuca cuvenih zvijezda folk muzike ili zadnji trzaji dotrajalih uredjaja.

Zamor je pristizanjem novih grupa radoznalih, ali i najcesce nezainteresovanih turista bivao sve jaci. Kako je dan odmicao buvljak je sve vise podsjecao na uzareno grotlo koje ce svakog trenutka eksplodirati. Sa lica crvenih od vrucine, umora i prije sveka ljutnje, slivao se znoj, a pogledi sup o pravilu lutali ka susjednim standovima. E ti su mi pogledi teze padali od svih nepogoda koje su dolazile u paketu sa radom na pijaci.Ako se neko ikada pitao gdje je izvor svih nasih nesreca ,,vjecitih poniranja, bijede, nesloge, promasenih mladosti i nedocekanih starosti, treba da vidi oci prodavca u trenutku kada njegov sapatnik sa susjedne tezge proda parce robe. Jednom sam u trenucima lucidnosti iznudjene zastrasujucim ljudskim ocima rekao: ”Kad bi pogled mogao da ubija,ovdje bi kopali rovove”.

Čudna je ta ljudska potreba da stvari okrenu naglavacke, da za sve nepravde i tegobe koje proisticu iz njih okrive one koji su im najmanje krivi, sa kojima bi se ustvari trebali solidarisati imajuci u vidu okolnosti koje ih povezuju.

Misli me naprasno i grubo kako to obicno biva,vratise u daleku proslost i pred ocima mi se stvori lik profesora Slavka Vuckevica, covjeka kojem sam se iskreno divio zbog njegove fizicke, intelektualne, eticke…jednom rijecju ljudske ljepote. “Vidite djeco”, govorio je,” u bokserskom ustanku su ljudi unistavali masine smatrajuci da su one krive sto su ostajali bez posla. Zapamtite djeco, bolje je i da se pomirite sa nepravdom nego da svoje nezadovoljstvo pogresno usmjerite.” ”Kako sam mogao i naslutiti onako nezreo, razmažen i lakomislen”,,pomislih,”da cu ovog mudrog covjeka razumjeti nakon toliko godina i to baš na ovom bizarnom mjestu?”

Iz razmišljanja me prenu glas… čist, razgovjetan, odlučan…toliko drugačiji od zamarajućeg zamora da je dopirao do mene, poput čistog planinskog vjetra koji je razgonio teški, ustajali vazduh.

U trenu mi pred ocima zaigra moje rodno Pobrazje. Samo pravi Podgoricani umiju da razlikuju te sitne, obicnom uhu nedokucive detalje i na osnovu njih ustanove iz kojeg je dijela grada njihov sagovornik. Starovarosani, Zabjelcani, Brijecani, Dracani, Momisani…svi oni imaju nesto svoje, nesto po cemu se prepoznaju, sto ih cini drugacijim od ostalih, ali istovremeno i povezuje,narocito kada se nadju van Podgorice.

Pogledah radoznalo u pravcu okrepljujuceg glasa. Lik je jos vise odudarao od bezlicne mase. Onako nasmijan, vedar, lijep tijelom i duhom kao da je zalutao iz nekog drugog filma, zanrovski suprotstavljenog od ovoga koji mi zivot svakodnevno projektuje, covjek kojem bi samo pazljiviji posmatrac priznao cetrdesetak napunjenih godina, topio je svojim djecackim osmjehom led vrelog ljeta.

“Je li moguce”,pomislih.”Je li moguce da sam sacuvao taj osmjeh sve ove godine? Pa prosao je citav zivot! Nisam ga video od svoje osme godine.”

“Oprostite”, prozborih kada mi je bio sasvim blizu,” odakle ste?” ”Iz Pariza”, rece zbunjeno,” sto pitas?” ”Nisam te pitao gdje zivis nego odakle si!”, nasmijah se, sada vec siguran da se nisam prevario. “Iz Podgorice…sa Zabjela”, progovori nesigurno zagledajuci me radoznalo i sa cudjenjem.

Bio sam zadovoljan sto sam eto posle toliko godina uspio da ga zbunim. “Sa Zabjela”, rekoh,” ili sa Pobrezja?” “Nevene….to si ti Nevene!”, zamuca, a onda me scepa u zagrljaj kao da je nasao nekog koga je davno prezalio.

“Sto ti radis ovdje?”, upita kada se malo pribrao. “Kako sto radim?! Ovo mi je radno mjesto, prodajem robu.” “I neka mi neko posle kaze da ima pravde na ovom svijetu! Pa uvijek si bio najbolji djak, a ja sam bio vise oko skole nego u njoj, I sad ja kao uspjesan covjek, a ti ovdje.

Ma j…. ti ja tu pravdu”, procijedi sebi u zube. “ Sto ces Mujo, ja sam izgleda ponavljao iz nekih drugih predmeta”, iznenadih sebe odgovorom. “Nijesam ja Mujo”, nasmija se seretski,”ja sam Milo!” Tipicno Podgoricki nacin da se prekine “teska prica”,uostalom kroz salu je lakse svariti ozbiljne teme.Podgoricani ne podnose ljude koji se ne umiju saliti na tudj, a Bogami i na svoj racun. Tesko onome ko nije umio maker da sakrije ljutnju, tek bi mu se onda nakacili. Tako su mnogi zaradili nadimke kojih se nisu mogli otarasiti dok su zivi.

A sad da pojasnim ovu zavrzlamu oko Muja i Mila. Direktor njegovog oca je bio Milo Boricic, ugledan covjek, narodni heroj… u njegovu cast je moj drug dobio ime. “Posao ja u skolu”, poce Mujo kao da mi cita misli, i cujem uciteljica proziva nekog Mila. Svi se smiju i gledaju u mene.” ”Sto vam je!?”, viknem ja,” a oni popadase od smijeha. Tek tada sam ti ja saznao da nijesam Mujo nego Milo.” “E za mene si bio i ostaces Mujo”, rekoh smijuci se.

A njegovo “skolovanje” je posebna prica. “Prozove mene uciteljica da citam”, nastavi ne cekajuci da ga ja podsjecam. “Ja se preznojavam,zamuckujem…”
“Brze citaj Milo!”, viknu ona,a ja… “Brrrrzzzze ciiiiitaj Miiiilooo. Odelenje u smijeh, a ja preko vrata.”

“Zamisli druze, zena mi je Francuskinja, predaje na Sorboni.” “Pa logicno, uvijek si dobro prolazio sa uciteljicama.” “E vala sam im i vratio za sve!”

Ljudi su nas tupo gledali dok smo se kikotali poput djece.

(C) Neven Milaković

PS: Poštovani prijatelji, nastavak ove priče je u Vašim rukama. Naime, nakon čitanja Vaših komentara, odlucicu definitivno da li da pokušam da napišem knjigu ili ne. Unaprijed zahvaljujem na kritikama i to u istoj mjeri i pozitivnim i negativnim.

(0)

FavoriteLoadingAdd to favorites

5 mišljenja na „MOJA PODGORICA – Neven Milaković“

  1. No votes yet.
    Please wait...

    Iz razmišljanja me prenu glas… čist, razgovjetan, odlučan…toliko drugačiji od zamarajućeg zamora da je dopirao do mene, poput čistog planinskog vjetra koji je razgonio teški, ustajali vazduh.

    U trenu mi pred ocima zaigra moje rodno Pobrazje. Samo pravi Podgoricani umiju da razlikuju te sitne, obicnom uhu nedokucive detalje i na osnovu njih ustanove iz kojeg je dijela grada njihov sagovornik. Starovarosani, Zabjelcani, Brijecani, Dracani, Momisani…svi oni imaju nesto svoje, nesto po cemu se prepoznaju, sto ih cini drugacijim od ostalih, ali istovremeno i povezuje,narocito kada se nadju van Podgorice.

    Pogledah radoznalo u pravcu okrepljujuceg glasa. Lik je jos vise odudarao od bezlicne mase. Onako nasmijan, vedar, lijep tijelom i duhom kao da je zalutao iz nekog drugog filma, zanrovski suprotstavljenog od ovoga koji mi zivot svakodnevno projektuje, covjek kojem bi samo pazljiviji posmatrac priznao cetrdesetak napunjenih godina, topio je svojim djecackim osmjehom led vrelog ljeta.

    “Je li moguce”,pomislih.”Je li moguce da sam sacuvao taj osmjeh sve ove godine? Pa prosao je citav zivot! Nisam ga video od svoje osme godine.”

    “Oprostite”, prozborih kada mi je bio sasvim blizu,” odakle ste?” ”Iz Pariza”, rece zbunjeno,” sto pitas?” ”Nisam te pitao gdje zivis nego odakle si!”, nasmijah se, sada vec siguran da se nisam prevario. “Iz Podgorice…sa Zabjela”, progovori nesigurno zagledajuci me radoznalo i sa cudjenjem.

    Bio sam zadovoljan sto sam eto posle toliko godina uspio da ga zbunim. “Sa Zabjela”, rekoh,” ili sa Pobrezja?” “Nevene….to si ti Nevene!”, zamuca, a onda me scepa u zagrljaj kao da je nasao nekog koga je davno prezalio.

    “Sto ti radis ovdje?”, upita kada se malo pribrao. “Kako sto radim?! Ovo mi je radno mjesto, prodajem robu.” “I neka mi neko posle kaze da ima pravde na ovom svijetu! Pa uvijek si bio najbolji djak, a ja sam bio vise oko skole nego u njoj, I sad ja kao uspjesan covjek, a ti ovdje.

    Ma j…. ti ja tu pravdu”, procijedi sebi u zube. “ Sto ces Mujo, ja sam izgleda ponavljao iz nekih drugih predmeta”, iznenadih sebe odgovorom. “Nijesam ja Mujo”, nasmija se seretski,”ja sam Milo!” Tipicno Podgoricki nacin da se prekine “teska prica”,uostalom kroz salu je lakse svariti ozbiljne teme.Podgoricani ne podnose ljude koji se ne umiju saliti na tudj, a Bogami i na svoj racun. Tesko onome ko nije umio maker da sakrije ljutnju, tek bi mu se onda nakacili. Tako su mnogi zaradili nadimke kojih se nisu mogli otarasiti dok su zivi.

    A sad da pojasnim ovu zavrzlamu oko Muja i Mila. Direktor njegovog oca je bio Milo Boricic, ugledan covjek, narodni heroj… u njegovu cast je moj drug dobio ime. “Posao ja u skolu”, poce Mujo kao da mi cita misli, i cujem uciteljica proziva nekog Mila. Svi se smiju i gledaju u mene.” ”Sto vam je!?”, viknem ja,” a oni popadase od smijeha. Tek tada sam ti ja saznao da nijesam Mujo nego Milo.” “E za mene si bio i ostaces Mujo”, rekoh smijuci se.

    A njegovo “skolovanje” je posebna prica. “Prozove mene uciteljica da citam”, nastavi ne cekajuci da ga ja podsjecam. “Ja se preznojavam,zamuckujem…”
    “Brze citaj Milo!”, viknu ona,a ja… “Brrrrzzzze ciiiiitaj Miiiilooo. Odelenje u smijeh, a ja preko vrata.”

    “Zamisli druze, zena mi je Francuskinja, predaje na Sorboni.” “Pa logicno, uvijek si dobro prolazio sa uciteljicama.” “E vala sam im i vratio za sve!”

    Ljudi su nas tupo gledali dok smo se kikotali poput djece.

  2. No votes yet.
    Please wait...

    E prijatelju dosao si na pravo mesto.
    Idemo dalje.
    Pratim te i tu sam sa komentarima.
    Pozdrav !

  3. No votes yet.
    Please wait...

    Noc mi je donijela kosmar.Ustvari…ne znam da li bih smio vracanje svojoj Podgorici nazvati tako.A te sam se noci obreo i na Pobrezju i u zgradi „EI~Nisa“ u kojoj sam pola zivota potrosio,i u ulici „Abdovica“u kuci moje pokojne babe,skitala je moja dusa davno izgubljenim stazama Ljubovica i Gorice,obilazila zaboravljene ljude i dogadjaje,i kad bolje razmoslim,kosmarno je bilo budjenje i bolna spoznaja da je sve bio samo san.
    Nebrojano puta za ovih sedam godina od kada sam se doselio u Bar otvarao sam oci ubijedjen da i dalje zivim u Podgorici,a onda se groznicavim prebiranjem po namjestaju spavace sobe vracao neumitnoj stvarnosti.Vracao sam se doduse cesto i svojoj Podgorici,ali sam teska srca priznao sebi da je svaki susret bivao sve hladniji kao da mi je bjezala i ko zna cime uvrijedjena,skrivala se od mene.
    Velike moderne gradjevine poklopile su stare udzerice a sa njima i spokoj mog djetinjstva,sve je nekako vjestacko…staklene fasade i hrana iz staklenika i stakleni pogledi novokomponovanih Podgoricana…gledaju me nekako prekorno…zamjeraju mojoj neskrivenoj ravnodusnost premabljestavim trgovima nacickanim fontanama,vodoskocima,vodopadima…ali bez ijedne jedine lokve,zamjeraju mi kad kazem da su puste najsavremenije saobracajnice kad nema ni jedne zaprege da projuri njima,nijedne rage iznurene,nijednog ciganina zivotom smozdenog,ali ipak veselog,nasmijanog…Nema nijednog „poni“
    biciklada se potrka sa njima…gledaju me prekorno,valjda misle da oni vise vole Podgoricu
    od mene…a ne mogu je voljeti vise pa da su jos toliki,sto bi rekli moji Podgoricani.
    Tog sam jutra odlucio da pisem Podgorici i o Podgorici.Mozda cu je tako odobrovoljiti,mozda ce mi poslati umjesto oprostaje sjecanje,dragocjene slike,mozda ce me obasjati dragim licima iz djetinjstvai mladost i raskraviti dusu ljekovitim salama i smijehom Podgoricana.
    Upozoravam Vas,moje ce pisanje biti nepovezano i haoticno.Necu se ni potruditi da ispostujem osnovne knjizevne standarde i norme.
    Ako kojim slucajem ova knjiga dodje do nekog od mojih nastavnika,zakljucice rezignirano da nicemu nijesu naucili,da nisam zapamtio cak ni sveto pravilo o uvodu,razradi i zakljucku.ali poklonice mi,ubijedjen sam,prelaznu ocjenu,ako ni zbog ceka drugo,ono zbog iskrenosti i ljubavi
    koju ce prepoznati u mojim rijecima.
    Oni o kojima i radi kojih cu pisatinisu bas neki
    veliki ljubitelji citanjamali racunam da ce ih cinjenica da se o njima pise natjerati da uzmu knjigu u ruke,a to je vec svojevrstan uspjeh jer to nije polazilo za rukom ni mnogo pametnijima od mene.

  4. No votes yet.
    Please wait...

    Likota !
    Odlicni opisi.Narocito je bolno i vecini poznato
    da posle duzeg osustva se hladimo prema mestu gde smo odrasli, tamo je sad drugi raspored/zgrada/ neki novi klinci, onih starih slika je sve manje.Dobro ti je i pripremanje citaoca na haoticnost.Na dobrom si putu.Idemo dalje…
    Pozdrav !

  5. No votes yet.
    Please wait...

    Kako to da nisam pre procitala ovu divnu predivnu najdivniju pricu. Joj tako sam se uzivela u redove….
    Susret za pamcenje!
    Odusevih se i pozeleh da i ja sretnem svoje skolske drugare i drugarice.
    Svaka cast Likota!

    Pozdrav Lepa

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif  http://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
more...