Arsenije Lalatović

Pages: 1 2 3 4 5 6 Next

Najkomentarisanije objave

  1. Kob Arsenije Lalatović — 18 comments
  2. Ljubim te… Arsenije Lalatović — 8 comments
  3. O voljena… – Arsenije Lalatović — 6 comments
  4. Miris dunja… – Arsenije Lalatović — 6 comments
  5. Prošlo je podne Lalatović Arsenije — 6 comments

Author's posts

Ove hladne novembarske noći

Ove hladne novembarske noći
Dok hodam mjesečinom druma
U mislima bludnim će mi doći…
Jedna žena mističnoga uma

Dok gledam kroz prozor padaline
Kako namiguju gore u visine…
Kroz misli mi luta jedno ime…
Remeti lahor jecaj tišine…

Ove hladne novembarske noći
Dok srce piše zaljubljene rime…
Gledam put vrata, o da li ćeš doći?
Ove noći molim ne zaboravi me…

Ove hladne novembarske noći…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/58791

Laku noć…

Odavno me nema…

Živ sam dakle postojim…

Dok čkilji mjesec

Duboko u noć…

Ostaje žal…

More uspomena…

Sjećanja…

To je sve što imam…

I nosim u kofer…

Do sudnjeg dana…

Ah ta sjećanja…

A da… Laku noć…

Do novog javljanja…

Laku noć…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/58793

Anja

Anja

Ušla je u život moj…

Jedna Anja…

Julske pozne noći…

Ne, ne sanjam…

 

Moje milo luče,

Očeva nado…

Budi mi srećna…

Lane moje malo…

 

Budi mi srećna…

Vesela, čila…

Volim Te Anja

Ćero moja mila

Voli Te tvoj Otac

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/52450

jeseni… Arsenije Lalatović

jeseni…

 

kaldrmu blatnu prekrilo lišće…

u njedrima zlatna jesen…

dane  modri, čmasti, tamni…

pahulju čekam, bijelu da spasi…

u samoći dal si sama?

list uveli prekri pola dlana…

crvena boja igra je plesa…

moja ti si plavet adresa…

u sobi samoće leptiri žuti…

ćute dok ponoć otkucava…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/40683

Odavno te nema…

Odavno te nema…

 

Oči tvoje sijaju u mraku…

Dok lahor treperi…

Što me gledaš kao u strahu?

Andjele moj bijeli…

 

Noćas ništa više nije…

Mjesec  kao negda ne grije…

Noćas čamuje čudna tišina…

A tebe nema kao ranije…

 

Odavno te nema…

Pitam sebe samog zašto?

Osta blijeda uspomena…

Na vrijeme provedeno sa tobom…

 

Ponekad zavaravam sebe…

Moralo je biti ovako…

Imao sam negda tebe…

A sada sjećanje olako…

 

Oči tvoju namiguju kradom

Dok lahor treperi…

Živim noćas sa izgubljenom nadom

Anđele moj bijeli…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/40680

Ćutnja Arsenije Lalatović

Ćutnja

Ti ćutiš nijema od bola

Dok gledaš čedo svoje

O majko voljena moja

Voli te čedo tvoje

Vidiš i sama tugo moja

Kako me gazi usud života

Vidiš i sama muzo od bola

Produkt prokletstva tvoga

Noćas u pozne sate

Ništa nije ko ranije

Uždi svijeću pomisli na mene

Na svoje prvo spoznanije

Ti ćutiš nevoljo moja

Dok ponoć otkucava

Čuvaš me od svoga bola

Dok čedo tvoje spava

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/31937

Čini mi se… Arsenije Lalatović

Čini mi se…

Čini mi se ponekad … Vrijeme da je stalo

I sve da je isto … Kao nekada

Pomislim u sebi … Griješiš budalo

Ništa nije više kao što je bilo

Prošla su vremena … Lijepa i srećna

Ostala je sjeta … Rijeka uspomena

Dok umorne oči … Beče u daljinu

Kunu život mučni … Proklinju sudbinu

Mislio sam negda … Život da je bajka

Dok shvatio nijesam … Da je kobni roman

Usud me prati … I voljena majka

Ne bi mi mogla pomoći …

Čini mi se ponekad … Da sam dijete

Bezbrižno što spava … Eh snovi pusti

Ostadoše pusti… I ja u njima

Čini mi se ponekad … Doće bolji dani

Dok živim u nadi … I dok varam sebe

Lijepo je uvijek … Još dok smo mladi

I dok možemo … Brinuti o sebi

Čini mi se ponekad  … Da je vrijeme stalo

I da ništa nije … Kao što je bilo

Pomislim u sebi … Griješiš budalo

Čini mi se… Ili pričinjava

 

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/31680

Mazija Arsenije Lalatović

MAZIJA

Noć. Nebo je modro. Tišinu remeti vjetar. Huk. Laju žutokljune… Kriška narandžina grije… U nuglu trošare čkilji lojanica. Uz peć drijema stari mačak Joksim. Prede… Strina Ćetna sjedi na tronožac. Plete… Skoro je isplela fanjelu. Zakašlje se ponekad, valjda od krdže. Mota od kad zna za sebe. U no vrijeme nije bio običaj da žensko mota. Daleko se kazalo! Ona je šćer Miladinova. Jedinica. Moglo joj biti. Čuš, ču!
Ne imaše ni šesnes a dadoše je Cikoti Milovanovu. Nije imala šta da bira, nju su izabrali. Očevi se zdogovorili. Ne ide se mimo njihove. Znaju najbolje šta im je za đecu. Koja bi pomislila što a kamoli se uzjogunila, nije joj bilo dolaska. Selo još da čuje i da pukne bruka?
Cikota i ne bijaše prilika za Ćetnu. Onizak, pomalo erav, krivih noga, riđe kose i avgustovskih pjega… Čudan. Čudo neviđeno. Plašili su se ljuđi od njega ka od crne mačketine. Baksuz, pu, pu! Đavo ga odnio. Opečaćen. Bježali su od njega okolnim oranicama.
Vrijeme je prolazilo. Cikota zaša u zrele godine. Ne kući se. Milovan duboko zaora u osmo desetljeće a i Stanuša je tu neđe. Da im je bilo viđeti Cikotu skućena, ne bi im bilo ža ni umrijeti.
Prosili su nevjestu u deset kuća. Nijedna ga nije šćela. A ni očevi ne navodiše vodenicu. Znali su Cikotu spolja ma ne iznutra. Svjetina je golema mješina. Uvijek se upornos isplati. Ne odustajaše Milovan no pokuca na dvore Miladinove. Ćori se u zub ne gleda. Puče džeferdar. Začu se pjesma. Zaručiše Ćetnu. Nasta veselje. Oženi se Cikota. Nakon nekolike godine oči zaklopi Milovan a nedugo i Stanuša.
Vrijeme je prolazilo. Guba i zavis se širila. Zaviđoše mnogi Cikoti. Sukerice seocke. Iako je bio ovakav imao je dušu. Njegovu dobrotu niko nije umio razumjeti do kraja. Često ni on sam.
U no vrijeme počele su kolati  priče, kako uglavnom biva. Što bi rekli rekla kazala. Sujeta nema granica. Nemilice narušava zidove bedema i krivi zvrcalo za poraznu sopstvenu sliku. Proču se po selu da je Ćetna nevjernica. Preljubnica. Kurva. Prosu priču Joveta Midov. Kljusina od dva metra. Gori je od najgore kučketine. Laje. Prebijali ga zbog laži mnogi, ali mu nije ulazilo u glavurdu. Iako bi ga najradije Cikota izdeveta, i da je stio nije moga. Pamti još batine kad su đeca bili. Boga sila ne moli…
Dođe laž i do kmeta Luke. Vlas nije bauk, da se može sa njom igrat. Izvešće istinu na viđelo, makar ne bio više kmet. Kako da se dokuči istina? Mada se Cikota protivio, seljani i kmet navališe. Sazvaše skup. Naćeraše Ćetnu da vadi maziju.
Srce je steglo. Duša boli. Guši se. Ne pristane li, svi će uprijeti prs u nju. Ostaće osramoćena ni kriva ni dužna gore no Cikota. Teška srca, svjesna božjeg suda prifati da joj mazija obraz ocrni ili osvijetli.
Prošlo podne. Voda krklja u kazan. Selo se sjatilo na vilino guvno. Kovač Ilija žari struk. Narod priča. Gunđa. Melje. Cikota se skrio iza stare trešnje. Plače ka malo dijete. Podrugljivi pogledi kao da mu kažu: „ Viđećeš ti danas“
Ona ga traži pogledom. Zapršti željezo u ključanici. Nesigurnim korakom priđe kazanu. Zasuka rukave ispod lakata. Zaklopi oči. Zaroni u ključanicu. Vrelina joj se u svjetlos pretoči. Maziju obgrli prstima. Tih nekoliko trenutaka izgledalo je ka vječnos. Blaženstvo nemoći je nadiralo I dok je izranjala, sklupčanih šaka, osjećala je nepomične poglede. Preko glave prebači struk željeza. Mazija je bačena. Ljuđi ne blenu u maziju, već u Ćetnu. Pilje. Krste se. Ne mogu da vjeruju.
Njene ruke načete od rada, bile su iste ka ranije. Niđe nije bilo ni najmanje opekotine. Žene su poluglasno gunđale:“Čudo božije. Ovo je čudo.“
Gleda i Cikota. Briše suze. Smije se. Trčeći prilazi joj. Grli je. I ona u isto vrijeme smije se i plače. Plaču. Seljane piždre u njih. Žene cvokoću a muškarci škrguću zubima. Reže. Ne znaju šta da kažu.
Joveta kad viđe zlu kapu u žalosnu ruku, poče bježati. Neko iz razularene mase viknu:“Držte lažova! Ne dajte mu da pobjegne, pas mu meso izdro“
Krenu hajka za njim. On trči. Bježi. Preznaja se. Okreće se a za njim šuma nogu. U momentu spleka se. Pade čitavom dužinom. Tresnu o zemlju ka da je kamen s neba pao. Aj, kuku! Sustigoše ga. Okružiše. Reže na njega. Kivni su od ranije. Platiće, krvavu mu!
Malo zatim dođe i kmet Luka. Zadija se. Jedva diše. Zadovoljan što je istina izašla na viđelo odluči da se sudi klevetniku. Svezaše mu ruke naopako. Dovukoše ga do seoske kuće. Započe proces. Masa urliče“kriv je“, „lažov“, „klevetnik“. Osudiše ga da plati globu od trides fiorina. Uz to tri mjeseca da provede u varošku buvaru. Dan je polako izmicao. Noć je Joveta dočekao u buvaru a seljani u svojim kućama. Dugo se o njima pričalo.
Nema više ni Cikote ni Jovete, ni kmeta Luke. Oru rajske njive. Vedrina sa Ćetninoga lica vrijemenom je iščezavala. Dan-danji od starijih može se čuti ova priča. Ćetna ništa ne zbori. Plete dok Jokaš prede. Beči kroz okno. Noć je duboko zašla. Napolju se čuju kokotovi. Valjda je vrijeme vampira i mazija prošlo. Zora čkilji na doksatu. Fanjela je isletena. Dobro jutro novi dane.

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/30781

Odavno… Arsenije Lalatović

Odavno

Odavno me nema…
Ali sam živ…
Nekako se ganjam…
Sa kobima života…
Dok ponoć otkucava…
Budi se proljeće…
Iskri treperi…
Dašak lahor dok…
Obraze miluje…
Odavno me nema…
U ovome svijetu…
Možda nikada…
Nijesam ni bio…
I na koncu riječ…
Ostaje pusta…
Dok lahor treperi…
U poznu noć…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/30317

2012 Arsenije Lalatović

2012
prolazi ova godina stara
srećan joj put…
dolazi godina nova…
dobro došla…
dobro zdravlje, vino i žene
svima ispunjene želje…
od srca, iskreno…
svim ljudima svijeta…
dobro došla 2012

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/28182

Nijesam… Arsenije Lalatović

Nijesam…


 

 

Ja nijesam običan čovjek

Kao i drugi…

Ja sam došao s druge planete…

Ponekad…

S vremena na vrijeme…

Zaživi u meni dijete…

Vrate se sjećanja…

Na djetinjstvo, poljane,

Vinograde, šume…

Klokot bavčine vode

Miris hljeba ispod sača…

Graje, laveža pasa…

Prvih ljubavi… Uzdaha…

Prkosnih pogleda, talambasa…

Ja nijesam običan čovjek

Nikada nijesam ni bio…

Ja sam sanjar što sanja…

Sjećanja, ah sjećanja..

Ja sam poeta što piše…

O životu kamena, ptica…

O usudu beznađa svoga…

O prokletstvu postajanja…

O vječnoj borbi dobra i zla…

Ja nijesam običan čovjek

Nikada i neću biti…

Neobično sam se rodio

Neobično ću i poći…

Na putu koji čeka…

Ja nijesam…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/23234

Ruža u ruci… Arsenije Lalatović

 

Ruža u ruci…

 

Moja je majko s ružom u ruci

Obišla moj dom…

O zašto sine, o zašto ode?

O zašto sine voljeni moj?

 

Možda je sudbina željela tako

Ne plači majko voljena moja…

Znam nije ti lako…

Voli te, voli sreća tvoja…

 

O sine, o moja tugo…

Zašto ostavi  od doma prag

O zašto ode bez riječi?

O zašto u bestrag?

 

O mila majko, o tugo moja

Mlijeka ti što si me zadojila

Nemoj plakati voljena moja

Život je usud, kob, sudbina…

 

Nasmij se majko… Budi lijepa

Zbog mene… Znaš da volim…

Tvoj osmijeh… Kao nekada…

Kao što ti umiješ… Eh moja majka…

 

Nemoj često navraćati stara…

Ostavi ružu da vene…

Uvijek biće tvoje čedo…

Uvijek bićeš dio mene…

 

Ne okreće glavu voljena majko

Znam svaki pokret tvoj…

Budi srećna makar malo.

Eh tvoje čedo, tvoj bol…

 

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/23147

Nijesi… Arsenije Lalatović

Nijesi…

 

Nijesi ti kao druge žene

Nijesi,  makar ne za mene…

Kad kroz glavu prođe slika tvoja

Đe je sada, đe je ljubav moja?..

 

Ne znam kakva si ti žena…

Da nijesi sa nebesa vila…

Kao tebe nigđe druge nema

Muzo zlatna, gledna a i mila…

 

Ponekad zavaram sebe…

I pitam se kako je moguće

Od svijeta velikog, golema…

Moje da si jutro i svanuće…

 

Nijesi ti kao druge žene

Ti si svjetlost što u tami sija…

Zarobila i dušu si i mene…

Moga srca voljena i mila…

 

Oči tvoje sijaju u mraku

Gledaju me borovnice srne…

Kao da smo u čudnome strahu

Eh te tvoje oči crne…

 

Nijesi ti kao druge žene

Da je tako ne bi bila moja…

Srce moje zauvijek je tvoje…

Volim ti moja srno mala…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/23078

Dobro doša Đurđev-dane Arsenije Lalatović

Dobro doša Đurđev-dane

 

Dobro jutro lijep dane…

Dobro doša  Đurđev-dane…

Idila je prošla zimska…

Proljeće se mirom budi…

Sveti Đorđe, sveti dane…

Za sve ljude dobre volje…

Dobro doša za hrišćane

Dobro doša za cigane…

Ko god slavi srećna slava…

Sveti Đorđe neka čuva…

Trgnimo od zaborava…

Običaje od predaka…

A zbog naših potomaka…

Dobro doša Đurđev dane…

I u miru da Te slave…

Dobro doša dobri dane…

Rujnoj zori u svitanje…

Mir tamjana dušu gali…

Dok tinja blještavica…

Dobro doša dobri dane…

Za sve ljude dobre volje…

I za one što se mole..

Dobro doša Đurđev-dane…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/22995

Kao nekada… Arsenije Lalatović

Kao nekada…

 

Ne moraš ništa reći

Znam sve…

Sjedi… Zapali cigaretu…

Gledaj me, kao nekada…

Dozvoli, umjesto riječi…

Pogledi da govore…

Znam život je lijep…

Ponekad surov, tmuran…

Takvi smo i mi… Promjenljivi…

Valjda mora tako…

Gledam… Prolazi vrijeme…

Mijenjamo se… A mislimo

Kao sve da je bilo juče…

Čini nam se… Pričinjava… Eh…

Na tvome licu osmjeha nema…

Sakrio se… Vidim…

A bolje da ne vidim…

Eh, kako je nekada bilo…

Mladost, ludost… Ili već…

Ne moraš ništa reći…

Kada budeš odlazila…

Zatvori vrata… I produži…

Razumijem… A da, sve…

Razumijemo se… Zar ne?

Kao nekada…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/22991

Pages: 1 2 3 4 5 6 Next

Load more