OKRAJKOM VIDNOGA POLJA – M. Popović

Tek ujesen svijetli Izabelino lice
Kao rijeka izdužena prema istoku
Večeras debele sjenke sjede po slikama
Po njenoj zaustavljenoj ruci s kistom
U obrisima radne sobe
Otkrit ću vam tajnu – to je opet potonula
U magline i svojevrsne tuge, u jesenje
Izohipse uplovila kao pustinjak
U betonskoj pećini devetoga kata
Kao listopadna struna s mimikom riječi:
Bože, kako je tužno bez djece Nastavi sa čitanjem „OKRAJKOM VIDNOGA POLJA — M. Popović“

NOĆ U ĐENOVI, 3 – M. Popović

 Dugo u noć razgovaram 
 S djevojkom crvene kose
 Nad našim pokretima osmijesima 
 Riječima grimasama 
 I inim gestikulacijama 
 Smiješi se milijun zvijezda
 Zori sudbina sljedećih zajedničkih dana 
 Koji kao da se već razlijevaju 
 Na dječakovom licu 
 Dok nas sa slike nepoznatog autora
 Promatra kao što riječi promatraju čitatelja
 Nastavi sa čitanjem "NOĆ U ĐENOVI, 3   --   M. Popović"

KAO OTKUCAJI – M. Popović

 

Časak bijah li
tu gdje glasa nema
pa ne znadoh umiru li
ili se ponovno
rađaju pradjedovi

Časak bijah li
na zemlji u koju ničice
kao u rane
padaše hrastovi
dok  pjevah
kao u onom svibnju
kao sa onim slavujem
kao sa urnom kad zanijeme
ure nebeske

među kojima sam nečujna
mehanika zvijezda

Časak bijah li
tu gdje glasa nema
a zovnuše me
ni rano, ni kasno
dok lelujah prema jutru
ni tiho, ni glasno
dok lebdih kao bijela
krila rublja
 

. OSTAVITE NAM – M. Popović

 

ostavite nam
barem nešto od vremena pahuljā
i uvojaka dima nad brezama
pod kojima su zaspale dječačke godine
i trave što dišu kao dragana, kao nada

sačuvajte nam
djelić omaglice nad vrelom bosne
kas konjā u otkucajima zvijezda
nešto od zbornih mijesta lepršave nježnosti
gdje čekali smo večernje sate, vatre
što gorjele su u krvi naših proljeća Nastavi sa čitanjem „. OSTAVITE NAM — M. Popović“

NOĆ U ĐENOVI, 1 – Mirko Popović

 

Proći će mnogo godina i slika će, manifestirana nedosanjanim, poprimati oštrinu gotovo zaboravljenih boja. Sjedit ćeš u kavanskoj bašti pred ljetnu oluju. Duša bi uvijek željela nešto tkati i tebi će se činiti da u istom trenu bljeskaju munje u daljini i na fasadi preko puta restorana. Potom te u predvorje polusna uvodi krošnja jasena i ti sa njom pričaš. Ne, to je samo sjećanje u kojem se izdvaja veliki crveni autobus i ponovno se zbog nečega kreće ljupkim atrijem iza kvadranta B. Zagledana u ruku koja ti maše, nekontrolirano pališ cigaretu, a sila telepatije mi dojavljuje da nekoga čekaš… onoga koji je također dugo čekao na kazališnu predstavu te večeri. Tebe je, ipak, više zaokupio šumor prvih kišnih kapi u nedalekoj krošnji jasena.
Onoj krošnji koja te i treću noć uporno gleda čim s nesanicom proviriš kroz noćni prozor. Ne slutiš da u tom času oživljuju moje uspomene na hladna sarajevska jutra kad si rukom kojom pripaljuješ cigaretu grijala svog medvjedića. Pa ruka će ti se tako smrznuti. Neće, jer će njemu biti toplo.
Proći će mnogo godina i ti ćeš se sa terase jednog đenovskog hotela zagledati u veliki crveni autobus.
U njemu je tata, kaže mama odmičući se velikim koracima vremena.
Znaš li što mi je kupio?
Duša bi uvijek željela nešto tkati, ali sad si maminu sliku odložila na noćni ormarić.
Kasni su noćni sati dugom šutnjom tonuli u tvoj san.

„POVEDI ME U JESENJU NOĆ“ – M. Popović

 

Još ponekad čitam tvoje verse
I smjer kazaljki srca želim vratiti
U nepovratno da se probude vatre
Što gorjele su u tvojim riječima:

Mirko,  pokaži  mi  najstarije  ulice
Sa  kolijevkama  novih  vremena
Potražimo  lampione  sa  sjajem
Mjesečevog  srebrenika
Sjednimo  na  staru  klupu
Izrezbarenu  sudbinama
Zalutajmo  u  predgrađima
Novih  nada  i  obećaj
Da  ćeš  mi  pisati  o  pticama
Što  gnijezde  se  u  toplim
Njedrima  tvoga  grada
Povedi  me  u  jesenju  noć
I  pusti  da  prepoznam  stihove
Ispisane  na  tamnim
Prozorima  tvoje  sjete
Nastavi sa čitanjem „„POVEDI ME U JESENJU NOĆ“ — M. Popović“

U NAPUŠTENOJ RIBARSKOJ KUĆICI – M. Popović

 

Radi tog dana i godišnjeg doba
Palim svijeću u neznan sat
Rastjerao bih strašni blaženi mir
Da zagrlim trenutke
Nevidljive ponoćne materije

Radi tog dana i vremena zemaljskog
Upokojio bih predjele nespokojstva
Da dogledam koračate li još
Kad ždralovi nadlijeću
Masline olovnozelene

U egzistencijalnoj svečanosti
Izlazim u ožujska popodneva
Puna sunca i kasnoga snijega
Ne znam svjetlucaju li
Zvjezdani ornamenti
Vaših astralnih očiju
Žeđaju li nepomičnosti
Vaših sestara koje nisu ljubile

Radi tog dana i gorkih čemrika
U krajoliku na kojemu smo
Iste zvijezde voljeli
Ribarsku odjeću oblačim
Da niz greben skamenjen
Suza i uspomena pusti glas
Kao plimu vaših želja
S kojima smo se rastajali
Kao s nesavladivim gradivom
Dječje logike

 

NEDOVRŠENE PLOVIDBE – M. Popović


Naše riječi prigušuju sjenke
I kakofonija urbanog sivila
Stoga u praznom kupeu zadnjeg vagona
B-o i ja uglavnom šutimo
Fasade se listaju kao ostarjele korice
Nekad pročitanih knjiga i najednom
Ljupki osmijeh prozora briše 
U nama buku
Aroma jutarnje kave kao spokoj
Se primiče s proplancima
Što konačno dohrupiše

Ne opuštam se na vidiku 
Proljetnih razglednica već razmišljam
O prolaznosti ljeta, o rujnu
O krpicama snijega
Što kopne u svibnju

Kao da mi prijatelj B-o čita misli
Kao da... na kotačima naseljavamo 
Morsku valu, kao da iz paralelnog svijeta 
Proviruje grad jadranski
Poput školjke bijel
I podsjeti me na prebrzo listanje godina
Na plaže i jednu Talijanku s Lastova
S alabasterom njegovanih nogu
Bila su to neobuzdana putovanja 
Kao spirale plave vodene
Na pučinama, kao nepotrošiva
Ljepota algi, ozona, soli i joda
Sad mi neke nove putokaze šapuće B-o
Dok maše  s drhtave morske površine
I sa snopom UV zraka oko obrijane glave
Nešto govori što ne razumijem a moja ga
Zagledanost u roman nervira
A ja zapravo isprazno gledam 
Kako se na naslovnici s dodirom sunca
Razlijeva riječ Kundera... i neka jer
Živim se osobama priklanjam, Kundera
Je manje privlačan od prodavačice sladoleda 
Nadohvat sunčeve jare
Tražim oblik Evinog lista, mjerkam je
Bijelu i glatku kao žal 
Oblikovan stoljećima... i ja 
Ne prizivam čuda – tonem
U valove njene kose, u mliječni put 
Mjesečevog srebra što cijelu noć
Lije po svilenoj koži njena sna  
U kojem ne saznah 
Što je pisac K. htio reći 
I kad smo zapravo B-o i ja zašutjeli 
Sred urbanog sivila
U praznom kupeu 
Zadnjeg vagona

Nastavi sa čitanjem „NEDOVRŠENE PLOVIDBE — M. Popović“

EPIFANIJA – Mirko Popović

 

Onoga časa kad je zazvonio telefon Ana se pojavila na vratima. Ne znam je li neshvatljivo ljupkom pojavom, u haljini izvezenoj krinovima, na neobičan način popunila prostor, ili mi se primicala pokretima koji su, između mene i prozorskog okna zapaljenog sunčevim ljetnim ognjem, graničili sa nestvarnim. Radije bih prihvatio činjenicu da imam do sada nespoznajno zadovoljstvo prisustvovati njenoj besprijekornoj uvježbanosti za neku kazališnu izvedbu.
– Mi se odnekud znamo? – jedva sam izustio ne pomijerajući slušalicu u ruci. Nešto je u meni znalo da neću dobiti odgovor, ali i to da će mi ga sigurno dati trenutak kad iluzija njenog prisustva počne blijedjeti.
– Ne, nikada se ranije nismo sreli, – rekla je sa smiješkom čija je jedna nota jasno demantirala izrčeno. Zagledana u moju figuru salivenu od nepomičnosti dodala je:
– Zašto se ne javiš?  Netko te trebao?
Sunce je gorjelo u prozoru i Ana je ubrzanije disala.
– Halo…? – iz slušalice se kratko izvio Anin glas: – Samo provjeravam jesi li tu jer te već dulje čekam. A dogovorili smo se u pet. Šutio sam jedan trenutak, htio pogledati na sat, ali sam bez svoje volje kliznuo kroz vrijeme i brzinom munje se obreo u jednom od bivših života.
– Oprosti, nešto me zadržalo, objasnit ću ti. Ah, da, hoćeš li biti na onom istom mjestu? A danas je red i za haljinu sa krinovima, zar ne?
Iako je ranije spustila slušalicu, čuo sam odgovor:
– Hoću, pa tamo smo uvijek, odjeveni u nadzemaljsko zadovoljstvo, kako si znao govoriti, najprije bdjeli negdje iza uma, a onda bi se zaputili našim putom, po bijeloj šumskoj svili, tamo gdje si, prije nego što sam otputovala, sreo svoju pokojnu Anu.

 

SMS DAVNOM PRETKU – M. Popović

 

Da možeš s neke razine spoznati

Onog sebe izvan rasutog živčevlja

Ono što je ostalo od tvoje

Zemaljske riječi

Kao protraćene mogućnosti

Koja ti je nadom usrećivala život zemni

Zacijelo bi sada pitao zašto

I u ime čega ti naumi tvojih potomaka

Budē stoljeća, kidaju spokoj

U kamen urezan, iz kosti izrastao?

 

Nastavi sa čitanjem „SMS DAVNOM PRETKU — M. Popović“

Pages: 1 2 3 4 Next