NEDOVRŠENE PLOVIDBE – M. Popović


Naše riječi prigušuju sjenke
I kakofonija urbanog sivila
Stoga u praznom kupeu zadnjeg vagona
B-o i ja uglavnom šutimo
Fasade se listaju kao ostarjele korice
Nekad pročitanih knjiga i najednom
Ljupki osmijeh prozora briše 
U nama buku
Aroma jutarnje kave kao spokoj
Se primiče s proplancima
Što konačno dohrupiše

Ne opuštam se na vidiku 
Proljetnih razglednica već razmišljam
O prolaznosti ljeta, o rujnu
O krpicama snijega
Što kopne u svibnju

Kao da mi prijatelj B-o čita misli
Kao da... na kotačima naseljavamo 
Morsku valu, kao da iz paralelnog svijeta 
Proviruje grad jadranski
Poput školjke bijel
I podsjeti me na prebrzo listanje godina
Na plaže i jednu Talijanku s Lastova
S alabasterom njegovanih nogu
Bila su to neobuzdana putovanja 
Kao spirale plave vodene
Na pučinama, kao nepotrošiva
Ljepota algi, ozona, soli i joda
Sad mi neke nove putokaze šapuće B-o
Dok maše  s drhtave morske površine
I sa snopom UV zraka oko obrijane glave
Nešto govori što ne razumijem a moja ga
Zagledanost u roman nervira
A ja zapravo isprazno gledam 
Kako se na naslovnici s dodirom sunca
Razlijeva riječ Kundera... i neka jer
Živim se osobama priklanjam, Kundera
Je manje privlačan od prodavačice sladoleda 
Nadohvat sunčeve jare
Tražim oblik Evinog lista, mjerkam je
Bijelu i glatku kao žal 
Oblikovan stoljećima... i ja 
Ne prizivam čuda – tonem
U valove njene kose, u mliječni put 
Mjesečevog srebra što cijelu noć
Lije po svilenoj koži njena sna  
U kojem ne saznah 
Što je pisac K. htio reći 
I kad smo zapravo B-o i ja zašutjeli 
Sred urbanog sivila
U praznom kupeu 
Zadnjeg vagona

Nastavi sa čitanjem „NEDOVRŠENE PLOVIDBE — M. Popović“

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

EPIFANIJA – Mirko Popović

 

Onoga časa kad je zazvonio telefon Ana se pojavila na vratima. Ne znam je li neshvatljivo ljupkom pojavom, u haljini izvezenoj krinovima, na neobičan način popunila prostor, ili mi se primicala pokretima koji su, između mene i prozorskog okna zapaljenog sunčevim ljetnim ognjem, graničili sa nestvarnim. Radije bih prihvatio činjenicu da imam do sada nespoznajno zadovoljstvo prisustvovati njenoj besprijekornoj uvježbanosti za neku kazališnu izvedbu.
– Mi se odnekud znamo? – jedva sam izustio ne pomijerajući slušalicu u ruci. Nešto je u meni znalo da neću dobiti odgovor, ali i to da će mi ga sigurno dati trenutak kad iluzija njenog prisustva počne blijedjeti.
– Ne, nikada se ranije nismo sreli, – rekla je sa smiješkom čija je jedna nota jasno demantirala izrčeno. Zagledana u moju figuru salivenu od nepomičnosti dodala je:
– Zašto se ne javiš?  Netko te trebao?
Sunce je gorjelo u prozoru i Ana je ubrzanije disala.
– Halo…? – iz slušalice se kratko izvio Anin glas: – Samo provjeravam jesi li tu jer te već dulje čekam. A dogovorili smo se u pet. Šutio sam jedan trenutak, htio pogledati na sat, ali sam bez svoje volje kliznuo kroz vrijeme i brzinom munje se obreo u jednom od bivših života.
– Oprosti, nešto me zadržalo, objasnit ću ti. Ah, da, hoćeš li biti na onom istom mjestu? A danas je red i za haljinu sa krinovima, zar ne?
Iako je ranije spustila slušalicu, čuo sam odgovor:
– Hoću, pa tamo smo uvijek, odjeveni u nadzemaljsko zadovoljstvo, kako si znao govoriti, najprije bdjeli negdje iza uma, a onda bi se zaputili našim putom, po bijeloj šumskoj svili, tamo gdje si, prije nego što sam otputovala, sreo svoju pokojnu Anu.

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

SMS DAVNOM PRETKU – M. Popović

 

Da možeš s neke razine spoznati

Onog sebe izvan rasutog živčevlja

Ono što je ostalo od tvoje

Zemaljske riječi

Kao protraćene mogućnosti

Koja ti je nadom usrećivala život zemni

Zacijelo bi sada pitao zašto

I u ime čega ti naumi tvojih potomaka

Budē stoljeća, kidaju spokoj

U kamen urezan, iz kosti izrastao?

 

Nastavi sa čitanjem „SMS DAVNOM PRETKU — M. Popović“

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

pukotina – M. Popović

PUKOTINA

I

prikradajući se zvijezdama
pejzaž je jedan
odvezao naš brod
i obala je ostala pusta

II

zamišljam kako sada
prebireš po harfi
okrenuta slutnji nemira
jer te zaboli
tinjajući ugarak
i uzdah istine da riječi
nismo potrošili

iako je na pustoj obali
zaspao je sat, onaj s kojim je
umrla naša jesen

III

pomisliš li ponekad, patricija
da ćemo nastaviti sanjati
kako te u mojoj toplinom zaboli
tvoja ruka
i kako me u tvojoj zabole noći
kad zaspe sat
i krošnja lipe zatreperi

————————————-

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 10.0/10 (1 vote cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

imali smo – Mirko Popović

 

imali smo stojčevac
dječačke godine, kino igman
i dalje prema zapadu
trave što dišu, dragana, nada
breze u jutarnjoj rosi

imali smo nevidljive
beskrajne sate
kas konjā i otkucaje zvjezda
u venama našim plesačica po trnju
poneki oblak
bijel, dalek kao ples  
neizgovorljive žudnje

na našem uzglavlju svake noći
spavale su tek ubrane ljubičice
veliki crveni mjesec
iznad modrih gora i obećanje
da nitko neće strijeljati
naše ptice

imali smo vrelo bosne
što protrčalo je kroz prizore
našeg vremena
koje nije pitalo za raj
ni za veličinu londona
koje nije pitalo
stražare života: koje je
doba dana

naučili smo tabanati
između dva svijeta
pa iako nas je
kad smo se osipali
suviše ostajalo u praznoj kući
nikada nisu bile patetične
naše seobe

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 10.0/10 (1 vote cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

„Piši knjigu u mojoj vikendici“, planinar Apolon reče mi – Mirko Popović

 

 

Sve tu ti je, kaže. Želja pitka u tišini,
mir u lišću, budan vrbik pripitomljen.
Klorofilom napojeno drvlje divlje,
djetelinom optočen je tih puteljak, 

zvuk i vrijeme.

Čarobno je, ja zaustih, a on doda: Budit će te 
pjesma ptica, mrtvi muk a ti orkestrom
podno gora traži riječi, dozivaj ih,
nek’ se glasa damar tijela, budnost trava

niz divljinu.

Nadohvat sve je, ali slutim dalek nevid
posred srca. Možda će me iznenadit’
praskom smijeha,plesom tijela

zanjihana.

Doista je sve nadohvat, zborim plaho. 
Na papir bih i u kadar. Ali, Bože, 
pero budno, a ja samo sliku gledam: 
Sve je tu, želja pitka – draga trči u tišini 
glasnim smijehom kroz maslačke

okrzne me.

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

PRIČIN DODIRA – Mirko Popović

 

  Ti još akvamarin dozivaš

  splasnutim sjajem oka

  uzdahom ljeta.

  Vrijeme je izdajnik i tvoja je

  misao oko jutarnjeg školja

  nečujni grgolj u mojim

  unutarnjim obalama.

  Ti još iz presušenih žila riječnih

  prosipaš suh prah po nedostižnoj

  ženi u meni i pisaljkama crtaš

  fatamorganu, onu koju dozivaš

  preko crte obzorja

  onu koja još tijelom mazi hrid

  glatku kao čežnju da bi se

  propeo val, da slika žuđena naraste

  da se lelujem strasti zanjiše

  u plavom ljetnom snu.

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

TAKO, U NEKA PREDVEČERJA – Mirko Popović

 

Nije uludo, kažem
dok kaplju misli
u mir bez odjeka
prhnuti
i leprš i let
zaliti srebrom
da se buđenje ne dogodi

Nek bude
nečuj    
krijesnicā i biserja
što misao
iza razuma ostavlja Nastavi sa čitanjem „TAKO, U NEKA PREDVEČERJA — Mirko Popović“

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

Pletenice i vjetar – Mirko Popović

otud na ovamo
sama i bosa pleše
daj mi ruku, čekaju nas
pločnici nasmijani
šumorni pljusak srpanjski
čije lice ćemo ljubiti
lijanama ljeta, grafikama sna Nastavi sa čitanjem „Pletenice i vjetar — Mirko Popović“

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

PRED KRLETKOM – Mirko Popović

 

Jutros ti sretoh oči (sa brojem
Višim od šeststotinašezdeset)
Ne mogah od tebe okrenuti pogled
U njemu plovila si, u njemu budne su
Bile strune tvojih gora
Pogledaj me u oči, one te pitaju
Dok spavaš i drijemaju zlî
Umiješ li još makar snom dozvati
Miris šume, sjećanje na zvijezde
Nastavi sa čitanjem „PRED KRLETKOM — Mirko Popović“

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

NE, NIJE SE IGRAO RADI IGRE – Mirko Popović

 

 

Ponovno je  odjurio  tamo  gdje se s nekim značajnim mimoišao. Je li to
bila ona… u povorci svakodnevnih prolaznika?! Kao da mi je graciozno poka-
zala način kozmičkog sporazumijevanja. Evo, netom je pisala da dolazi. I vra-
ća se u Sarajevo. Meni se vraća. A onda se  sjetio  kako  mu je prije mnogo
godina (umjesto razglednice) u srce utisnula svoj sjaj u očima, mali, poput
leptira lebdeći, plačni osmijeh i riječi:  „Ne,  nikada  se  neću vratiti, ni onda
kada, možda, spoznaš svoje grijehe. Jer ni tada nećeš umjeti u meni mene
prepoznati.“ Htio je tada nešto reći, izustiti,  ali  je, ukočen,  samo  nijeme
ruke  pružio  za sudbinom.
Nastavi sa čitanjem „NE, NIJE SE IGRAO RADI IGRE — Mirko Popović“

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)
Pages: 1 2 3 Next