Мементо мори

Тишина која прича
и чврст стисак хладних руку
плес сребрног лишћа јасена
уз музику скривеног вјетра
бљештава свјестлост
што смјело размиче облаке
као да каже – не брини, крај тебе сам
корак који одмиче а остаје
суза рођена у осмјеху блиједих усана
и трајни знак на души
да вољети не значи нужно и остати.
Изнад свега
изнад тишине и свјетла
изнад туга и радости
важно је знати
љубав ни пред смрћу неће стати.
И овај дим плавичаст
и мисао скривена у тами ноћи
све је то љубав
све је то запис о свему што
и кад сами прођемо
неће проћи.

Miris tišine obojene ćutnjom

Ćutati.
Zanijemiti.
Budan snevati.
Oslikati Nebo duginim bojama.
Napisati odu plavičastom odsjaju
ulične svjetiljke
na bijelom sagu zimske balske dvorane.
Tišinom zarobiti riječ.
Sve loše riječi okovati ćutanjem.
Biti nijem za košmare.
Biti budan za snove.
Uzeti košaru ružinih latica
i rasuti je po plavičastoj bjelini februara.
Zaključati u tamnicu tišine sve što nije.
Obući najljepše haljine za ono što jeste.
Ćutati.
Prećutati.
Voljeti košmare.
Voljeti studen.
Otopiti led utihlom toplinom
i kapi razlivene sliti na dlan.
Zažmuriti.
Čvrsto zažmuriti.
Tamo iza trepavica je svjetlo.
Tamo čekaju tihi koraci
izdvojeni iz slijepih ulica.
Ćutati.
Ćutnjom navesti na slušanje,
povesti zaboravljenim stazama
olistalih šuma i cvjetnih livada.
Žmuriti.
Najjače.
Žmureći podstaći na vid.
Vidjeti Nebeske fenjere
što osvjetljavaju šibljem obrasle puteve.
Ispružiti ruke ka skupljenim šakama.
Dodirnuti.
Raširiti.
Ispisati esej nedodirljiviom.
Ispisati ariju snježnom.
Ćutati.
Uzeti sve boje tišine.
Najljepše boje.
Oslikati proljeće u februaru.
I širok osmjeh sivom Nebu
Zanijemiti.
I nijemošću ispisati himnu.
Himnu snovima.
I sanjati.
Budan sanjati.
Pretvoriti crno-sive košmare u
boju nježne kale,
i pokloniti je.
Darivati toplom tišinom
zaleđenu buku loših vibracija.
Vibracije prolaze kroz svemir.
Od stanice do stanice
Mjesec ih dostvi nepogrešivo,
u istu ulicu na isti broj.
Ćutati.
Ćutati toplinom.
Ćutati Ljubavlju.
Obojiti buku toplom
mirisnom tišinom.

© Nevenka Savić Alispahić

Balada o ženi što čeka


Sreo sam je na pustom peronu stanice
U koju vozovi odavno ne svraćaju.
Imala je lice anđeoski blijedo
S tamnim očima iz kojih vatra izbija
I onako, ovlaš, šalom prekrivena
Ličila je na likove sa starih fresaka,
Ovdje i ovom vremenu nije pripadala,
A tu je stajala, stajala I nešto čekala.

Pitao sam je koga i zašto čeka
Tu na mjestu gdje niko ne prolazi,
Ona se, ni ne pogledavši me,
Blago osmjehnula, onim osmjehom Mona Lize
I tiho, gotovo nečujno prošaputala ;
” Moju Ljubav, čekam moju Ljubav.”

” Zašto baš ovdje na mjestu gdje niko ne dolazi ?”
Pitao sam radoznalo .

” Znaš, moj život je pust peron,
U njega više niko ne svraća,
U njemu više ničega nema, ničega
Sem moje Ljubavi , sem Njega.
Čekam, jer, još u tu Ljubav vjerujem,
Jer ne priznajem da su prave Ljubavi tužne,
Jer ne priznajem da ima nemogućih Ljubavi.
Čekam, jer, rekao je da sam njegov život,
Njegov svijet, njegovo sve.
Čekam, jer moje srce i moja duša vjeruju
Da je krenuo ka meni
Prelazeći sve prepreke i sve barikade
Jer, ja ne vjerujem da išta i iko
Spriječiti Ljubav može,
Jer, ja ne vjerujem da Ljubav je patnja,
Neostvaren san ili paklena bol.
Može, da može biti odbačena, zgažena,
u prošlosti ostavljena, neuzvraćena,
ali, tada se to ne zove Ljubav i
Ljubav nikad ni bila nije.

I zato čekam, čekam moju Ljubav
Jer, ona je iskrena, velika i prava,
Čekam da osjeti otkucaj moga srca,
Da zaviri u dubinu duše svoje,
Da prizna da ne postoji ni nemoguće
Ni ne može, ni ne ide,
I da dođe da me zagrli
Da me ugrije I kraj mene ostane.
On jedini zna put do perona
Na kojem vozovi više ne staju,
On jedini zna kako do mene stići
I ja ću čekati, jer ne, ne mogu, ne želim
Vjerovati da nikada neće doći.”

Šapat se gubio u vjetru,
Jedna joj se suza omakla
Niz blijedo lice,
Nemoćan pred tim bolom
Krenuo sam dalje
Osjećajući se poput bijedne kukavice.

Ja sam samo svjedok vremena,
Stranac što napisa priču o ženi toj
Nemoćan da odagnam njenu bol
I poželjeh, životinjski, snažno
Da sretnem onoga što čekan je
I da ga pitam zašto je dozvolio
Da ga čeka onako, s licem anđela i očima djeteta
Ako u ljubav ne vjeruje i sam
Ako ne vjeruje da sve se može,
Sve što nije odnio smrti dah.

© Nevenka Savić Alispahić

Molim Te

Znaš, teško je živjeti i nositi
plašt od mrazeva i lice od kamena,
teško je biti nijem dok vrisak para grud
i hladan biti dok vatrom ključa krv.

Meni nije gluma zanat
i nije mi zloba sestra
niti mi je bezobrazluk brat
i licemjerje mi nije srednje ime.

Zamisli onda, ili pokušaj bar
koliko li je teško ostati dalek blizinama
i leden toplinama
i rezervisan prema svim svojim dubinama.

Ne možeš znam, ni kada bi htio, a nećeš
i s toga moram pokušati opet
ono što nije pomagalo nikad,
moram da te zamolim, ne traži me više nikad.

Smrt je tako blagoslovena
kad život postane čemra i jad
umiranje nije ništa
spram umiranja svaki dan.

Znaš li koliko snage treba
krhkom biću da nosi teret titana
možeš li da zamisliš kako je sam
proživjeti rat i mir sopstvenog bila.

Ne znaš, jer da znaš, ili da te barem briga
ne bi dirao popucale šavove rana
niti bi soli sipao na krvave tragove
kad već melema nema u tvojim rukama.

Ne zamjeram ti ni to više
odavno nemam ni izvinjenja ni opravdanja
odavno te pustih tuđini i strancima
samo te još jednom molim, pusti da zaboravim.

Ne traži lijeka tamo gdje si rane zagadio
niti svježe vode s otrovana izvora
niti Sunca ne traži tamo
gdje se magla sumnje nastanila.

Čovjek sam samo, slab, nejak, grješan
bitke svoje volim sama da bijem
ali tebe, tebe u sebi nikad nisam i nikad neću
s uspjehom mogći da ubijem.

Zato, još jednom te molim
ne pokušavaj više saznati
koliko je čega ostalo u meni
ima li te još u ovoj ženi.

Ostani na svojoj strani svijeta
ne zovi, ne traži, ne pitaj
od mene čuti više nikad nećeš
ni lijepo ni loše, ni o bolu ni o sreći.

Ne traži me više, nikad.
Ne postojim. Nema me. Nisam.
Ni žena ni sudbina, ni prijatelj ni rodbina.
Niko. Nikad. Oduvijek, sad i za navijek.

© Nevenka Savić Alispahić

Bez stepenika


Ravnica svud
široka polja sakrila drum
naplju, kažu, vlada stud.

Ravnica, kamena nigdje
nigdje planine i nigdje brda
do tebe da se popnem, nemam kuda.

I stojim u mjestu
na zamagljenom oknu
stepenike ka nebu slikam
jedan usamljen bijeli golub
gledao me tužno i dugo
prije nego u visine prhnu
a ja i dalje u mjestu stojim
u kavezu kovanom od juče
zidova obloženih s danas
bez vrata koja vode u sutra.

Ravnica, prazan prostor
između zemlje i neba
napolju kažu zima vreba
tišina srebrom posula noć
tumaram pustim između
tražim stepenik da korak napravim
a ravnica, ravnica i stud
ledi mi korak, mrzne um
neko kuca o zamagljena okna
da li to bijeli golub dolazi
da mi pokaže do tebe put?

Ravnica, kažu da živim tu
ne znam ni kad, ni kako, ni zašto
ni u kojem košmarnom snu
stigoh u priču tu
priču u kojoj postoji stepenik
ali stepenik ka dnu

Ravnica, prazan prostor i ja
ne vidim nigdje nebeski svod
iako, kažu, nebo plavo je i dan vedar je
kažu da su mi oči tamne
i da sam odavno stara i troma
rekli su mi i kako se zovem
ali, ne sjećam se toga.

Ogrnuta velom zaborava
koračam ravnicom ili
smo tako izgleda dok u mjestu stojim
i stepenik u magli tražim
jedan, sasvim mali
da ti budem bliža bar
jedan krak, jedan dan, jedan san.

Ravnica, do neba prazan prostor
kažu da živim tu
i da hodam i da dišem,
rekoše i da pjesme pišem,
ne znam, ne sjećam se
samo tebe pamtim
jasno se sjećam
bio si moj krvotok
moj genetski kod
moja bit i moj smiso
vazduh koji se disao.

Bio, kažu, kako pitam,
ko sam onda ja ako si ti samo bio
ko je ova vrteška u sred ravnice
ima li u praznini stepenik
koji bilo spaja sa biće
stepenik koji maglu uma razgrće
i besmisao ka smislu vodi?

Ravnica i ja i prazan prostor
bez tebe, bez sutra
bez stepenika.

© Nevenka Savić Alispahić

Zidovi tišine

Riječi bi sve pokvarile.
Ćuti dušo, ćuti.

Digni zidove veće od Neba i iza njih pohrani istine.
Ćuti, tako je bolje, tako se lakše vidaju rane.
Sakrij da još voliš, sakrij da ne umiješ prestati,
sakrij da nikad nećeš prestati.

Ćuti dušo.
Bodljikavom žicom obavij zid, iskopaj duboke šance,
i…ćuti, samo ćuti.

Bolje je tako. I ne vjeruj, vjerovanja su te slomila.
I ne sanjaj, snovi su prevara.
I ne nadaj se, nada je izdaja.

Ćuti, samo ćuti dušo.
Tišina je najveća. Tišina je istina svih istina.
Vječna tajna skrivena da nikad više ne bude
oskrnavljena, zgažena, ponižena.

Ćuti. Samo ćuti.
I ne plači. Ne vrišti.
Sama si sebi stražar svojih skrivenih osjećaja.

© Nevenka Savić Alispahić

Ledeni stihovi

Zašto ne znam zimu pisati
zašto snijeg i led stihom
ne umijem oslikati
kad toliko zime i snijega
na mome srcu ledene planine
visoke poput Mont Everesta
izgradiše sve zime prošle

Zašto mi je zaleđenoj ledeno
što osjećam januarsku stud
kad led na duši pokrov svoj
odavno niže sloj po sloj
i nema te topline ni toga Sunca
koja bi bar jednu kap otopila
jedan komadić okopnila

Zašto onda ne znam zimu pisati
zar su i slova mi sva promrzla
je li se i na njima led uhvatio
zar i Muze prekriše snjegovi
ili su to samo smrzli se
mrtvog pjesnika tragovi
ili su to samo u ledu prosuti stihovi ?

© Nevenka Savić Alispahić

Skriveni Vetar

Dani su sivi, olovno teški
pogledom tražim gde se Vetar skrio
ona bura olujna, snažna
da sa neba skine tamni veo.

Ne čujem, sve je tišina prekrila
i magle zamutile čula
zamrli glasovi dobro poznati
utihli Pegazi, krila im sklopljena

Šta se to zbiva u mojoj duši
mislim da ni ne želim da znam
sklapam oči, ne pratim u magli trag.

Polako se mešaju sivilo i mrak
u daljini treperi do sad neviđen zrak
a Vetar se skrio i čeka neki znak.

©Nevenka Savić Alispahić

In vino veritas

In vino veritas

Danas je dan svetog Trifuna
dan vinograda i vinara
dan vina i gitara
ili, ako Vam je tako drago
danas je dan svetog Valentina
dan za zaljubljene
dan za ljubavnike
dan za ljubavi beskrajne
za ljubavi slatke i kratke
tajne i javne
i sve one koji vole
pa i one koji baš i ne vole.

Danas je dan za vino i istinu
i zato nazdravljam ovom kapi
crvenom kao krv;
Prvu čašu za sve ljubavi ma kakve bile
dugo trajale i dugo se opjevavale!
Drugu čašu za ljubavi davne
bez kojih bi kafane davno bile pozatvarane
bez kojih ne bi bile vječne pjesme ispjevane!
Treću, treću, treću čašu gorko-slatku
Tebi posvećujem i u Tvoju čast do dna ispijam
Tebi, moja jedina, moja najslađa, moja najgorča
Ljubavi bezvremena!

Četvrtu čašu i sve čaše sljedeće
piću bez riječi, bez posvete, bez zdravice
vino je prokleti detektor laži
i sakriti neću moći
da u meni Te ima više
nego što sam u sebi postojim
da još ti duša pjesme piše
da još te sve moje u meni voli
voli, a boli, a boli…

Danas je dan svetog Trifuna
dan svetog Valentina
zovite ga kako Vam je volja,
u to ime;
Zdrav svima!
Neka bude ljubavi, muzike i vina!

( 2017. )

©Nevenka Savić Alispahić

Majčinska zahvalnost

Decembarski sunčan dan ovog ljeta Gospodnjeg
datum star, prastar, majčinski dan, ženin san.
Pogledam lice Bogorodice, mislima odsutnim,
gotovo neprisutnim, praznim, ili tek potisnutim
u ruke uzimam prašnjav album, skriven iza knjiga
svjesno zaturen od svakog pogleda i ljudskog dodira.

Ne otvaram, tek drhtavim prstima prašinu skidam
kao da sa svakom česticom ponaosob pričam
o svakom danu koji je prošao i koji je došao
o svemu onome prije i onome poslije
o ovome sad, o onome sutra, o onome kad.

Ne otvaram, privijam na grudi uspomene
čvrstim stiskom, praveći zagrljaj, onaj koji
ispuni čitave ruke i ozari dušu, oplemeni srce
odbijajući kalendarske dane i godine
ućutkujući otkucaje časova i minuta
vraćajući ih u rijeci neisteklih suza nekud, tamo,
tamo iza horizonta gdje pogled ne dopire,
gdje vrijeme nema kalendare i časovnike,
tamo…u tačku vječnog trajanja, u tačku spajanja.

Mogu da osjetim prisustvo odsustva,
miris, korak, zagrljaj, glas, toplinu,
sve ono što nedostaje, tu je, a nema ga,
i bol se javlja poput Heruvimskog mača
čiji plamen prži utrobu i žeže grud,
dok na ramenima osjećam dah Serafima
i zagrljaj njegovih krila i blag šapat
koji kao da gasi bola požar
i neka blagost se prosu po sobi, po duši
zasjala tama i lica sa starih slika,
shvatih, nikad nisam ni bila sama.

Suton uveliko obavija grad, odmiče dan,
Bogorodičin lik se blago smješi dajući
ikoni i zidu onaj oreolski sjaj,
i dalje grlim neotvoren album, odsutnh misli
i sklopljenih očiju odbijam da pogledam
u ovo vrijeme koje se naziva i biva sad.

Tišinu prekida otvaranje vrata,
žustar korak i razigran glas razbija zavjesu sjete
i odagnava trenutke besmilenog bitisanja,
sobom se razliježe veso glas; „Srećan ti praznik mama!“
Stigla je voljena kći da staru mati umjesto sina zagrli.

Odlažem neotvoren album da oslobodim zagrljaj
i napravim mjesta za vječitu djevojčicu
i osjećam kako se duša smiruje
dok me njena ruka miluje i glas njen
uzburkanu rijeku neisplakanih suza umiruje.

Dok je držm u svom naručju uranjajući
i gaseći sve vatre u njene bistre, melem vode,
podižem pogled ka starim slikama
i u sebi ponavljam, Hvala Gospode
što na ovaj praznični dan riječ Majka
obasja moje lice, srce, dušu i prostor sav.

Decembarsko veče lagano protiče,
sa njim i ovaj prastari, praznični dan,
tiho izustih još jedno „hvala“
hvala za sve prije i sve sad
za ono što sam imala i što u rukama njenim
imam i sad, sve dane prošle i srećne,
sve dane u kojima i jesam i nisam,
i za one u kojima, bez ruku Tvojih kćeri,
odavno ne bih znala ko sam.

© Nevenka Savić Alispahić

Dan je siv nebo plavo je

Osvanu jutra u kojima ne znaš ni da li si spavao.
Ustaneš, a ne znaš što si ustao.

Upitan pogled na sliku u koju najprije pogledaš, kao da očekuješ da ti odgovori na sva pitanja.

Letimičan pogled kroz prozor.
Je li dan siv, ili je sivilo samo moje ?

Kao da je važno.

Popijena prva kafa, puna pepeljara, je li to vrijeme proteklo ?
Kuda ?

Nekako ni to nije važno.

Osvanu dani u kojima ništa nije važno, ništa smisleno.
Čak ni ko si, iako si zatvorio oči pitajući se jesi li to ti ili je neko drugi ti.

Pauza između tišine i tišine.

Molim, duplu kafu bez šećera i neka neko isprazni ova ugašena pitanja…

Još jedan pogled u sivo nebo.

Sliko, mogla bi baš i progovoriti, ne inati se.
Pričaj mi, pričaj o ćutanju.
Slušaću tišinom, tvojom tišinom.
Odgovori mi, ko sam danas.

Ljutiš me.

Otkud ti pravo da postaneš samo slika ?
Ćutljiva slika koja zvoni prkosom.

Čujem, kaplju minuti, puni se čaša satima.
Kuda li žure ?
Zar nije sat na zidu odavno stao ?

Uzdah.
Je li ovo uzdah ili samo refleksno stanje disanja ?
Koga je briga.
Mene nije.
Meni je sivo svejedno.

Sivo je dobra boja.
Da li je ?

Tišina odiše bojom očiju koje uporno ćute.
Taj dah razbija sivo i sve dobija obrise sreba.

Protestvujem !
Hoću glas, riječ, nešto !
Zagalami!
Protresi sivo neznanje purpurnom bojom znanja !
Vikni, vikni mi ko sam danas !

Izviru neki glasovi iz vanjskog sivila decembra.
Idem da se potražim u čaši bistre vode.
Minuti su bili vrijedni. Čaša je puna.

Ko zna, možda će oči sa slike progovoriti…možda.
Možda dan postane plav.

Možda.

© Nevenka Savić Alispahić

San kad progovori

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
iz sna me budi tihi glas, kao da je sad, ovaj čas
na jastuku, kraj uha mog, rukom svojom,
kao nekad, sklonio pramenje kose
da me šapatom toplim za novi pripremi dan.

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
ustajem naglom kretnjom, nit’ snena nit’ budna skroz
dok mi u glavi ponavljaju se riječi
kao kod onih starih ploča kad gramofonska igla
zapne o neku ogrebotinu na vinilu
i dok se pitam gdje se gasi, gdje da pomjerim
pohabanu ploču i staru gramofonsku iglu
ni ne primjećujem kako obilazim prostorije
otvaram i zatvaram vrata, zavirijum u ćoškove,
„šta tražim“ – pitam se, odmahnem rukom i
palim prvu cigaretu, povlačim dim zatvorenih očiju
nadajući se da ću biti budna sasvim kada ih otvorim
i da će netragom nestati glas u glavi
vraćajući me javi, vraćajući me sebi.

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
ruga mi se plavičast dim dok otvaram oči
više nije samo šapat iz sna u mojoj glavi
sad se eto sa mnom šegači u dimu ispisujući riječi.

Razmičem zastore, vazduh mi treba,
sunce i svjetlost odagnaće aveti sna
ali avaj, danas se sa mnom i sunce igra
njemu se valjda sviđaju riječi pa ih niže
slovo po slovo svojim mekim zracima
svuda gdje pogledam, gdje god da se ogledam.

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
šapuće u mojoj glavi dobro poznat glas,
pogled mi sam u daljinu bježi
u dalekom horizontu tražeći spas,
a tamo, tamo se bijeli oblaci u slova složili
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“

Odmahnuh glavom kao da rastjerujem paučinu
za novom cigaretom posežem,
čujem po sobi se prosuo šapat
ali ovaj put čula sam sopstveni glas
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“

Odustajem, pomislih, potiskujući izdajnički smješak,
pomirena sa javom i snom glasno ponovih;
„Ma…ne dam ja Tebe. Ne dam ja Nas.“

© Nevenka Savić Alispahić

PROBUDI SE

Rana jesen obukla ulice i parkove
u raskošne šarene haljine
poneka kap iskrade se, kao suza,
iz čelično sivog oblaka
vjetar se igra u krošnjama
vijoreći listovima kao po notama
i sve izgleda kao ples,
zadnji tango šarenog lišća
prije nego umre pod
nečijim nogama.

Subota je, kraj oktobra,
dan miriše tišinom,
tišinom i tamjanom,
kao da je sveta Petka
svud naokolo mir prosula
u mir toplinu utkala
i prohladnu jesen svjetlom začinila.

Sve odiše spokojem
grad djeluje kao dijete pred san,
uljuljkano majčinim toplim glasom
rumeno i meko, opijeno uspavankom.

Iz daljine dopire razigran zvuk zvona
pomiješan s reskim zvukom
automobilskih sirena,
jasno je, u susjednom sokaku
svadba je,
harmoničan sklad buke i tišine
ne uzima ništa od utiska
da sve počiva ušuškano u prekrivač
tkan od mira.

Svadba, u jesen ranu,
možda je neko od tvojih drugova,
ljubavi, kumova,
a ti spavaš, dalek, nijem, nedodirljiv
na nekom jastuku od oblaka
s krevetom, možda, postavljenim
na jednom luku od duginih boja
ili na nekoj od zvijezda pjesme pišeš
ne želeći ikom da ih pročitaš.

Svud okolo mir miriše
samo u mojoj duši bjesne kiše
i ne umijem svadbi da se radujem
budim te, ti ne čuješ
dozivam te, sve ignorišeš
zar te više briga nije,
možda se baš Tvoja ljubav
za nekog drugog udaje.

Ustani, dosta si spavao,
umorilo me nad tvojim jastukom bdjenje,
čujes li, dosta je bilo sna,
pusti sad da spavam ja.

Rana jesen mirom miriše
spokoj su anđeli prosuli nad grad,
ljubavi zvona pjevaju ode
svadbena kolona u daljini nestaje
tišina boji suton bojama somota
u mojoj duši bjesne vjetrovi
zatomljen krik para grud:
” Dosta si spavao, ustani,
pogledaj, umorne mi oči od bdjenja
zar ne čuješ, majka ti govori ! “

( 27.10.2012.) © Nevenka Savić Alispahić

Pages: 1 2 3 Next