U mraku vreme ne postoji,sutra se suprostavlja snazi,umom se gubish u nadi,telo se grchi u ekstazi,snovidjenja se prividjaju na javi,gushe poslednje osecaje osakacene dushe,tmina pritiska poput palog andjela,prljavim brazdama zatvorskog odela,o suncu samo sanjash,mesecheva mena ti se kroz maglu javlja,kidash charshave sramotnog robstva,oko vrata se steze omcha,on ti ukazuje stazu spasa,polako te napushta i slabi nada,borish se za dah u obmani cara lazi trazish spas,bitku gubish dok vrishtish u sebi na glas,trzajem nogu se prepushtash suludom snu,u jezivoj tami predajesh svoj zivot demonima gladnim,koje dushe uzimaju slabim.
Category Archives: A – Svetski dan poezije
NE PLAČI – Ljubodrag Obradović

NE PLAČI
Ne plači
izlomljena slamko,
suze svetlost odnose.
Mravi te gone u snu?
Ne plači!
Spavati ne možeš,
dok ja lutam,
dok mesecu šapćem,
a on posle priča zvezdama,
baladu mog kajanja.
Ne plači
grešna planeto,
nećeš se razbiti o mene.
Već te ima on, sunce.
Već kružiš oko njega,
a kružna putanja
gubi kilometre.
Ne plači.
Plakala si juče,
ali radost ti blistala u oku,
kad si mi kazala
*imam već dečka*.
Sunce zajeca,
pa u oblak pobeže.
Gorda, ti otrča *dečku*
i suze slađe od meda,
on je kupio usnama,
dok su mu za moju
ponudu pričala.
Ne plači.
On te je dobio,
a ja sam kriv.
Oh, samo da ti nisam
svilenu budućnost nudio,
ne bih danas lutao,
ni mrtav, ni živ
i ne bi te ljubio,
pa ostavio,
on tvoj *dečko*
tvoj promašaj.
Ne plači,
ne mogu da slušam,
skriven iza prozora,
u senci dunje.
I ne mogu shvatiti
da zora može postati dan.
Ne mogu, ne umem.
Izlomljena slamko,
ne plači.
Sada smo jači
za patnju.
Ne plači !
Greška ništa
ne mora da znači,
kad ljubav blista
u meni nežna i čista
i kad njena iskra
oprašta zvezdi sve.
Ne plači…
(C) Ljubodrag Obradović
1973. godine, Trebotin
Praštati,
praštati sve.
Uvek praštati,
praštati nije greh.
Postavljeno Wednesday, December 21.09.2005. godine @ 10:03:58 CET od ljuba-trebotin
PRIJATELJI – Milica Perun Ivanović

PRIJATELJI
Nekako neosjeto
Rastrgali smo nebo sreće
Mrakom zemaljskih dana
Ogrnuti tijelom kao odijelom
Bez želja i volje
Drveće s crvom ispod kore
Kresanih grana do panja
Ljudi nježnih osjećanja
Ili zgasle zvijezde
Nad šumom umirućom
Zalutali odsjaj snivanja
Nad nekim poljem
Beznadno dalekim
Prijatelji malo nam treba
Trenutak osmjeha
Pružena ruka
Ljubav prije svega
Evo nas opet do neba
Najteži korak je izići
Iz noći života
Ne razljuditi se
Ostati Božja ljubav
Biti svoj čovjek
(C) Milica Perun. Ivanović
IMAGINACIJA – Angelina Radulović Linga

otključam nekog i pustim suzu,
kad vidim njegovu prazninu.
Ne naričem nad živima,
prizivajuci tvoju smrt,
kad ne mogu blizinu.
ja je i ne tražim.
Zvona od stakla prikrivaju,
mrak oko nas.
Stidam se svojih demodiranih vrlina,
bežim od koraka vremena,
gutam ključ, da bih sakrila dokaz.
jer nemamo načina
da stignemo do nje.
Šta ako u svakom od nas ,
postoji ista takva praznina,
kao tvoja.
Plašim se,
da li cu imati dovoljno suza.
Ili možda treba da se smejem?
Da podsmevam se
onom čega se plašim.
2005 Linga – A.R.


