Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?)


Ti i ja
(gdje je početak a gdje
kraj?)

Da bi se našao uzrok nečemu što se događa, potrebno je tragati pažljivo i istrajno. Potrebno je vratiti se početku. Ali problem je u ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo u tome što nisam siguran gdje je početak. Da li je početak onaj dan, februarski 2006 godine, kada si mi poslala poruku i kada sam osjetio,
ono tajanstveno strujanje koje me ni danas ne napušta ili je početak negdje
daleko u prošlosti, daleko vijekovima, milenijumima. Da li je početak u nekom dalekom sazviježđu, u nekom svijetu udaljenom tamom svemira od nas stotinama hiljada svjetlosnih godina. Kada bih znao odgovor na to pitanje, sve bi bilo lakše, jednostavnije. Objasnio bih sebi a i tebi zašto smo tako brzo nakon prvog kotakta osjetili ljubav, objasnio bih nam što je to tako naglo planulo u nama, taj plamen koji nas, iako ti to želiš potisnuti, grije i danas
i grijaće nas još dugo. Koliko dugo? Do kraja ovog života sigurno, a ako je početak negdje daleko u prošlosti, onda još dugo u budućnosti. Još ćemo se mi susretati i rastajati. Još ćemo tražiti jedno drugo u vremenu i prostoru koji je ispred nas, nedostajaćemo jedno drugome, nedostajati više nego bilo ko drugi što bi nam nedostajao, jer mi smo vezani nekom magičnom silom. Mi smo se poznavali i prije nego smo znali da postojimo, da živimo. Poznavali smo se i komunicirali nekim, samo našim mislima poznatim komunikacijskim sistemima, tražili smo se znajući da ćemo se jednog dana pronaći. Znajući da će se to dogoditi, jer je to predododređeno našim postojanjem. Kako je to moguće? Tajnu nismo otkrili, niti ćemo kada otkriti kako je to moguće ali znamo da je to tako. Znamo da je tako bilo i da će tako biti i dalje. Sve ovo što se sada događa to je samo jedna epizoda našeg trajanja, jedno poglavlje u romanu naše vječne veze. Znam da sada ništa ne mogu promijeniti, jer tako mora biti. Znam da si ti uplašena svim što se događa oko nas, ali i da se boriš da ne pokažeš taj svoj strah. Pokušavaš sebi a i meni objasniti da nema drugog rješenja, da tako mora biti a negdje u dubini svoje duše želiš da bude drugačije. To te plaši, ta podvojenost površine i unutrašnjosti tvoje. Jer površina racionalnošću vrši pritisak na unutrašnjost, na onu suptilnu dubinu duše koja je svjesna da nije kraj i da ne može biti kraja ovoj vezi koja traje ko zna koliko dugo, uvijek počinjući od neke nove tačke. Da, od neke nove tačke jer je početak vrlo daleko. Inače kako objasniti tu bliskost, to mistično međusobno poznavanje i prije nego što smo se sreli. Znali smo jedno drugo toliko dobro da nam nije bilo potrebno vrrijeme da se upoznajemo, trebali smo samo da se nastavimo voljeti tamo gdje smo nekada stali. Svjesni smo oboje toga da se naša veza ne može prekinuti izjavama da je gotovo, da nema više veze i da je kraj. Ako je kraj, ako nema više veze, zašto postoji potreba da komuniciramo, da nastavimo ono što smo počeli ali u drugoj formi, pritisnuti bremenom sadašnjosti? Zašto onda postoji potreba da se ne izgubimo, da ne nestanemo u sivilu današnjice? Nemam odgovor na to a vjerujem da nemaš ni ti.
U stvari imamo odgovor, no ti se plašiš tog odgovora a ja ga ne želim forsirati, radi tebe, da tebi ne nanosm bol. Nešto što je počelo tako davno, ne prekida se u par mjeseci ili godina, to nastavlja da traje unatoč teškoćama na koje se nailazi.
Tako je bilo i tako će biti, vrijeme će to pokazati. Suština naše veze nije u fizičkom kontaktu između nas, ona je na daleko višem nivou i zato se ne može uništiti fizičkoim prekidom, toga sam svjestan a vjerujem i ti. Mi smo pripadali jedno drugom, davno prije nego što smo se spojili fizički, u jednom biću sa dvije duše koje su se razdvojile i tražile se. I kada se sada fizički ne budemo spajali naše će se duše tražiti i dalje, nedostajaće jedna drugoj. One će komunicirati kao što su to radile i ranije, samo sada u ovom životu uz saznanje da postojimo, da živimo i da tako mnogo nedostajemo jedno drugom. Što god da uradimo, kako god da pokušamo da nestanemo i da ne znamo jedno za drugo mi ćemo ipak znati, mi ćemo osjetiti jedno drugo kao što smo to osjećali i ranije,kao što to osjećamo i sada.
Naše biće pulsira, u njemu se naše duše udaljavaju i približavaju i kad dođe trenutak nabijen energijom privlačnosti, spoje se i tako bitišu skupa.
Svjesna si toga isto kao i ja. Mi smo neuništivi, šta god da se dogodi.
Kad to prihvatiš kao što to shvataš, tvog straha će nestati kao što je nestalo i mog koji me je u samom početku blokirao sve dok nisam vidio tvoje oči i kroz njih tvoju dušu predivnu. Neću ti govoriti kako da se ponašaš, neću ti govoriti šta da radiš jer ti i sama znaš sve to. To će samo doći onog trenutka kad uvidiš da drugačije ne može biti. Da li će ovozemljski problemi današnjice sve to odgoditi na duže vrijeme? Ko zna, možda. Ali u poređenju sa neograničenošću vremena, to je samo tren.

Dani bez tebe

Dani su postali bez tebe

od noći tamniji,

najtopliji ljetnji biće

od zimskih hladniji.

 

Umjesto osmijeh

grč je gorčine,

samoća kao sudbina čeka

i noći studene,

to život će biti

bez tebe.

 

Prolaziću

kroz tamu samoće,

misli će grijati uspomene

na tvoje usne medene.

Svjetlosti nema,

samo uz ljubav tvoju

ona mi doće.

 

Živjeću

sa ljubavlju svojom

do kraja to znam,

jer tebe jedino volim

i vječno voljeću

iako biću sam.

Ja neću ljubiti više – Božo Popadić Aktus

BozoAktus

Ja neću ljubiti više

Što si se srce stislo,
šta mi te tako muči,
zar dosad u životu
nikada gubilo nisi?

Možda je toga i bilo
al’ boljelo ovako nije,
jer nikada tako jako
ne zavoljeh ženu prije.

Ne mogu preboljeti nikad,
pa što god samnom bilo,
da više mi neće reći
„Volim te moje milo“

Znam srce moje bolno
da ne možeš
prestat’ da voliš,
zato ćeš da me mučiš,
vječno zbog nje da boliš.

A duša ranjena moja,
spremna je da se seli,
poslije ljubavi izgubljene
neme ni ona više čemu
da se raduje, veseli.

Tješe me, lakonski vele,
postoje žene druge,
no uzalud sve im to je
kad usne njene žele.

Ja neću ljubiti više,
poslije nje žene druge
radije ću ostati vječno
u zagrljaju samoće i tuge.

(C) Božo Popadić Aktus

Ovo nije kraj

Ti…
očima zatvorenim
pratiš pokrete usana
na usnama…

Ja…
usnama dodirujem
vrhove tvojih trepavica,
dah tvoj na vratu
osjećam…

Mi…
u snu koji traje,
snu što budi osjećaje
zaspale u vremenu,
još od davnina…

Ti i ja,
mi trajemo
sanjajući snovima
zaljubljenim,
stvarnost je teška
otima snove…
Nedajmo ljubav,
otmimo je
samo za nas.

Tragajmo
oboje u nadanju
snoviđenja što bude…
ljubav je jača…
ona pobjeđuje.
Slabi samo gube.
Ovo nije kraj,
ljubav nam snagu daje.

SNOVI – Božo Popadić

Božo Popadić

SNOVI

Snovi izlaze iz misli.
Sanjam.
Otvorene mi oči.
Ne trepću.
Spavam
a budan sam.
Breza šumori.
Iznad izvora bistrog
grane je natkrila.
Potočić mali.
Nebo u njemu
lice mije.
Trava se nagela,
vodu pije.
Sam sebe vidim.
Sjedim,
u vodu gledam,
zamišljen.
Još samo ti
nedostaješ tu.
Pod brezom,
kraj izvora,
na obali potoka,
na travi zelenoj,
kraj mene,
u naručju mom,
da te ljubim.

(C) Božo Popadić Aktus

JA NEMAM DOM – Božo Popadić Aktus

Aktus

JA NEMAM DOM

Vedro nebo, zvijezde male,
pustinja kamena,
po neka rukovet trave sparušene,
vjetar je vreli miluje.
Gdje zađoh,
u golet, u noć,
umjesto tebi u san.

Procvjetao kaktus
prestupna godina je,
valjda mu vrijeme za to,
cvjetovi krupni bjeličasto žuti,
noć ih prozračna tamnijim čini,
a kaktus ko čovjek da je,
čak i ruke ima,
čini se na mjesečini.
A ja bih u tvoj san.

Ja skitnica,
što pola svijeta vidjeh,
nigdje ne stigoh
do u pustinju ovu,
dok me i ona strancem
ne prozove,
dok mi ne da nogu,

Onda mi ostaje samo
da se uselim u tvoje snove.
Ja skitnica,
svoj dom nemama
sem da se tebi u san uselim
tu svoj dom da stvorim.

Stranac sam svagdje,
daj da tu ne budem,
tu u tvom snu,
jer ja nemam nigdje dom
sem u snu tvom.

(C) Božo Popadić Aktus

A ŠTA JE POENTA U SVEMU – Božo Popadić Aktus

Aktus

A šta je poenta u svemu?!

Popodne je ono rano, vrijeme ručka, onako kako sam zapamtio da se radilo nekada po većini domaćinstava u zemlji u kojoj samtada živio.

Život je od tada napravio popriličan vremenski otklon, kao i običajni otklon što je napravljen i ovdje i tamo.  Tamo više nema moje zemlje, one u kojoj sam rođen, u
kojoj sam rastao, učio, sticao prva ljubavna iskustva, mada ovo ne mora nikoga interesovati, ali eto ja vidio da neki to pominju pa rekoh sam sebi: „Hajde pomeni to, da ne ispadneš smotan ko u onoj pjesmi što si je napisao, vadi se iz gabule.“.

Elem nije to poenta u ovom slučaju, poenta treba tek da dođe. Nisam ja Zoka pa da se raspišem nadugo i naširoko o tim svojim sklonostima i nesklonostima, njemu to ide od plajvaza, a ja bi u toj oblasti bio naturčik, ne 100 % već 1000 %.  Što za nekog nije brate, nije pa to ti je. On je tu kao riba u vodi.Ma šta sam se uhvatio Zoke, nisam imao namjeru al’ eto naišlo dok sam piskarao ovo.

Elem rekoh nema više moje zemlje, imaju neke banana države, mislim neke su istorijski utemeljene, a neke zakonom jačeg, silom. Mada mislim da je sve to iz istog kazana, al’ hajde ti to dokaži. Jer niko neće priznati da je kurvin sin, a pogotovu maironete.

Pjesma za laku noć!

Pjesma za laku noć

Ti spavaš
anđele moj slatki.
Slatka, slađana
ko pjesma ljubavna,
od srca ispjevana.
Osmijeh ti na usnama
i usnulim očima.

Ti sanjaš
srno moja nježna,
poljubce strasne
i zagrljaje nježne,
u srcu ti pjesma,
slatka, slađana,
pjesma nježna i sjetna,
ljubavna.

Spavaj
moja jedina,
budi samnom u snovima,
dok ja negdje
na kraju svijeta
oblake ispraćam i zvijezde brojim.
Sa mjesecom razgovaram
i kažem mu da sam ja u mislima
i snovima tvojim.

A znaš anđele moj slatki,
i ti ćeš biti u snovima mojim,
u mislima si mi već
i u njima ću te ponijeti
sa sobom kad krenem
na počinak,
sa tobom ću leć’
i sanjati
tebe Slađana moja
predivna.

SKRIVENA PJESMA – Božo Popadić Aktus

Skrivena pjesma

 

Ovo je skrivena pjesma,
puna ljubavi.
Skrio sam je na mjestu
našeg prvog susreta,
kao pod mahovinom
stoljetnog hrasta,
na mjestu
kome se vraćaš,
kao i ja.

Tamo gdje su nam srca
prvi put
ljubavnim titrajima
zatitrala.
Na mjestu na koje se
kao lopovi prikradamo
ponekad,
da osjetimo onu slast
krađe misli
punih ljubavi.
ovo je pjesma samo za tebe
jedina moja ljubavi,
moja voljena.

 

ZA TROGODIŠNJICU – Božo Popadić Aktus

Božo Popadić

ZA TROGODIŠNJICU

Vodim te na večeru,
biće gala gozba.
Naravno kompletan meni
sam pripremam,
svojeručno…
i to sa radošću,
vrlo stručno.
 

A ne,
neće to biti
večera u nekoj sobi,
ili nekom stanu..
niti u Americi
a ni na Balkanu.
 

Zakupio sam
čartet oblak,
onaj bjeličastoplavi.
Onaj znaš,
što ti se stalno vrzma
po glavi,
kada te poljubim.
E baš njega…
 

I otplovićemo sa njim
na neko daleko nebo,
sedmo ili deveto,
pa to je tako svejedno,
važno je samo da je visoko,
i da će tamo…
negdje u svemiru
samo mene da gleda tvoje oko…
 

A biće naravno,
biće tu  i muzike,
Neću kao neki koristiti
gromova zvuke,
ni vjetra fijuke.
Već specijalno za tu priliku
imaćemo pravu
asteroidnu muziku…
 

Prije večere naravno,
prošetaćemo
mliječnim putem,
koji će obasjavati
sva njegova sunca
i plus naše
sunce sreće
a sigurno neće
nedostajati ni slap.
Padaće zvjezdana prašina
po tvojim usnama i
snenim očima.
 

A večera, e to je tek nešto!
Spremio sam ti
specijalitete samo za tebe
sa mnogo ukusa
i vrlo vješto.

Prvo ćemo
popiti
po čašu
proljetne kiše
sa ukusom duge
u preskozorje.
 

Onda ću ti ponuditi
usne punjene ljubavnim nektarom,
ugrijane vrelinom
poljubaca

Poslije toga
servirati nježne zagrljaje
od uzdrhtalih  ruku
željnih miovanja
u dugim noćima,
kad san snobudno
traje.
 

Na kraju mila moja,
imaćeš kao na dlanu
ponuđeno ustreptalo srce
puno ljubavi,
opijeno tvojom ljepotom
i san koji
se u javu pretvorio,
kada  sam te prvi put poljubio.

(C) Božo Popadić Aktus

URAGAN – Božo Popadić Aktus

Bozo

URAGAN
 
Prolijeću
olovni vojnici,
trag im žutom svjetlošću
zažarenom
nebeski put prostire,
da li Ilija
gromovnik
ili neko drugi zadužen
za nebeski laitšou
sa njim upravlja
Nebeska kaldrma
točkove pootkida
bornim kolima
što nebo sivo od tereta
izbrazdaše.
 
Vjetar
muziku valovima
bjesomučnog ritma
zasvirao,
oni se od igre
zapjenili
i kao da predah traže
u obalu udaraju,
kao
pobijeđeni kečeri
u sumanutoj imitaciji hrvanja.
Kiša
i vjetar se svađaju,
nemaju
isto mišljenje
kako da se u gradu ponašaju.
Kiša ulice umiva,
a vjetar granje kida
te granama
i lišćen
zasipa ulice,
kiteći
zalaufane semafore
sa njima.
 
Krovovi
očajno zavijaju i škripe,
poslednjom snagom
se
držeći za letve polomljene,
i onda se
u nemoći svojoj vjetru
na
nemilost prepuste.
 
Uragan
na Floridi,
uragan u mojoj duši
i
mislima,
od želje da budem vjetar
i da isčupam
rukovet
crvenih tulipana
i tebi ih
svojeručno na prozor
nalijepim
kao
na list herbarijuma,
pa ispod poruku napišem,
“Ja sam
uragan što je svu
ljubav ovog svijeta pokupio
i tebi  želim
da je poklonim,
samo tebi!”

 

Pages: 1 2 3 Next