U utrobu zemlje
U centar egzistencije
tamo idem
Na mesto
gde ne postoje pitanja:
o životu i smrti
o svrsi življenja
o paklu bivstvovanja
Lepota mraka
čar tišine opija me
U tom centru
na sigurnom ću biti mestu
Osećam
Iz utrobe majke
u utrobu zemlje idem
Vidim sebe
Posmatram tog stranca
sa izrazom obožavanja
to lice sa širom otvorenim očima
sa usnama zatvorenim u poluosmeh
blagonaklonosti
Vidim ruke ispružene
ka tom suncu u utrobi zemlje
što sija
Klanjam se tom božanstvu
Prepoznajem to crno sunce
živi u mojim grudima
Kao novorođenče,
prvim,pravim vriskom
horde senki pozdravljam
Ja sam među njima
I tama
tišina
i sunce
Blizanac onom suncu sa neba
u utrobi zemlje što sija
© Marija Mihajlović
Biografije pesnika: Marija Mihajlović