Category: Miro Beribaka

Slike – Miro Beribaka

61 пута прочитано

Slike…

Mnoge sam ja lokve putem preplivao
mnogi su me “kameni” spotakli
i mnogim sam rukama pruženim vjerovao
da ne bih znao
da će ih biti još…
Mnogi su mi vjetrovi dah oduzimali
mnoga su me sunca zaslijepila
i mnoge mi se Sirenom činile
da ne bih znao
da će ih biti još…

I mnogo je vode Vrelom Bosne “izvrelilo”
iz poraza… vodom s Vrela lice sam umivao
ne bil voda suze odnijela
da im se ne raduju ruke kojima sam pruženim vjerovao…

Mnoge su se magle uz Igman dizale
moje oči širom otvarale da bih za maglama gledao
otvorenih očiju nova sunca željno čekao
da me iznova zaslijepe…

Ja još uvijek otvaram oči, ćutim i gledam
kako se magle iznova dižu uz nepoznatu planinu
i odnose nezvanike koje su mi u san dolazili
da mi ukradu slike dječaka prašnjavih nogu od loptanja,
onog mladića veselih očiju i raščupane kose
kome su se mnoge Sirenom činile
da mi ukradu slike kuće
oca i majke dok mi mašu ‘sred avlije…

I svaki put me nezvanici iznenade istim riječima
govore mi da zaboravim da je slika ikada i bilo…
i da ih nikada više biti neće…

Ja samo ćutim
stišćem zube i čekam jutro…
da magle odnesu nezvanike uz nepoznatu planinu
pa da mogu da okrenem lice ka vjetru
da me iznova… bez daha ostavi…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/59058

Bila si – Miro Beribaka

55 пута прочитано

Bila si…

.

Ti bila si moje izvorište svijeta

moja Vinčanska relikvija

glinena figurica koju sam netremice gledao

divio se, Svevišnjem se zahvaljivao…

Sada više nisi…

bila si erupcija

moja razdragana Etna

moj žar i pepeo

koji sam na grudi privijao

kao melem…

.

Ti bila si moje svanuće

moj dan, moj počinak

dosanjani san koji mi je osmjeh darivao

i nevjericu, zar meni san da bude java…

Sada više nisi…

bila si moj izvor

moje vrelo nad vrelima

moja voda podigmanska

koju sam sa dlana ispijao

kao eliksir…

.

Ti bila si moja zabluda

nož u ledjima,

zasljepljujuća laž

u koju sam slijepo vjerovao…

Sada više nisi…

.

Jednom… kada odem,

a ne budem znao kuda…

kada se zateknem u zagrljaju neke kurve

koja prva naidje…

i alkohola, da tvoj lik sakrije od mene

da me slaže da sam srećan…

kada me ne bude pored tebe

da me pokriješ da ne nazebem

i kada se ne budeš više smijala

dok govorim u snu,

nedostajaće ti čak i moj grubi glas

na koji si se uvijek mrštila…

Osvrtaćeš se oko sebe

vjerovati nećeš,

ponadaćeš se da je to samo noćna mora

da će svanuti… da svanuti mora…

.

Biće ti žao što si…

Biće ti žao što više nisi!!!

.

Žao će biti i meni

što više nemam ono što nikada imao nisam!

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/52352

Ne, za nas nema… – Miro Beribaka

87 пута прочитано
Ne, za nas nema…

.

Ne, za nas nema nade

niti ju je ikada i bilo,

nije je bilo ni prije neki dan

kada ti pokajnički, djetinjasto rekoh

ono što si već mogla znati… koliko si me opčinila…

Ne želim da vjerujem

da i ti isto osjećaš prema meni,

htio bih da mislim da mi se sve učinilo

i da sam te takvu kakva jesi sam stvorio,

manje bih žalio… što onog ljeta

kada sam imao čudan neznan osjećaj

ne odoh u Makarsku

ili Primošten, ili gdje god već da si bila,

pa da se sretnemo na Rivi

dok kupuješ sladoled sa lješnjakom,

da se pogledamo u oči…

da ti kažem -zdravo-

i da bez riječi

primimo jedno drugo za ruku

i krenemo u istom pravcu…

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/52332

Obnevidjeli – Miro Beribaka

61 пута прочитано

Obnevidjeli

.

I biće što će biti

kasno je da podignemo glave

konjanici su već tu…

i gaze…

temelje naših kuća su u prah ognjem stvorili

obnevidjeli, nama je još uvijek toplo

kamen dugo gori

zahladniće kad nam kuće padnu…

Biće i što nikada bilo nije

ljudi će se sa svojom djecom

otimati za komad hljeba… otrovanog…

paščad će da se čude kakve psine vide

i da zavijaju bolno…

Kasno je da bratu pružimo ruku

i on nama, da se najzad zagrlimo bratski

da jedni druge sačuvamo…

Krvlju smo se razbratili…

Igramo na povodcu sa dugačkim štapom

kao mečka

onima koji nas platiše kao jeftinu kurvu

pa smo sada njihovi

i nikada više svoji biti nećemo

niti naših predaka koji su nam ostavili

ono što već nemamo…

ono za šta ginuti nismo znali

kao oni, da ostavimo pokoljenjima

koja imati nećemo,

jer ni nas odveć nema…

Nestalo nas je s temeljima našim…

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/51601

Priča – Miro Beribaka

47 пута прочитано

Priča…

.

Voljeli smo se nekad… mladi smo bili

voljeli se bezazleno i bez obećanja,

drhtali smo na skrovitim mjestima

ljubeći mladeže jedno drugom,

šaputali nježne riječi onako kako smo znali…

Aleja nas je voljela i mi smo voljeli Aleju

voljeli smo fijakere,

a da se nikada njima vozili nismo…

Sanjali da odemo u San Francisco

i stavimo cvijet u kosu, smijali se snovima…

suncu, vjetru, sami sebi, svemu smo se smijali…

ne znajući koliko smo srećni…

Slušali smo Hendriksa i divili se,

pjevušili uz Dugme i Azru

i mislili da svako vrijeme ima svog Štulića…

Grlili se i pili espreso

jedno drugom puhali u lice dim od cigarete…

Voljesmo se u trenutku

bez zaklinjanja na vječnost…

voljesmo se od danas do sutra…

.

Oboje smo svoj put zamišljali drugačijim

i na drugu stranu, negdje daleko,

mnogo dalje od sarajevske tjeskobe…

one mile tjeskobe…

nemoćni da se odupremo sebi

mislili smo da to tako mora…

Rastasmo se zagrljeni, u tišini

tek poneka suza i

-čuvaj se…

ne zaboravi-…

.

Godine su prošle dok dlanom o dlan

svi moji putevi išli su u krug,

sjećah je se misleći da nije stvarna

da tek je davnašnjii san…

.

Sreli smo se nenadano,

na raskršću ispred prodavnice bižuterije

gdje svi nekud žure za putevima nedostižnim

i gdje Cigančići nadglasavaju vrevu

moleći za koju paru.

Samo sam čuo -jel me možeš prepoznati-…

stegoh je oko struka, -a kako si ti mene poznala-…

.

Ulica se isprazni u trenu… ostadosmo sami…

.

I dugo smo hodali, gledali se u oči

jedno drugome pričali o sebi

ne spominjući teškoće kojih smo se nagledali…

koje su boljele ili još bole…

Zagrljeni i bez riječi u predvorju hotela

pili smo espreso,

hotelski tiho, čula se Arsenova “Sve što znaš o meni“,

spuštah joj prstom poljubac na usne

srećan što me gledaju oči njene sjajne…

.

U sterilnoj sobi ponad, drhtali smo opet

i ljubili jedno drugom bore,

igrala su srca naša u ritmu peruanskih frula

letjeli smo bez bojazni visovima sreće

kao kad smo bili slobodni i mladi,

voljesmo se grijehom

bezazleno i bez obećanja,

čak ni krivnju osjećali nismo…

.

Rastasmo se opet, nismo se ni opirali

čak ni telefone razmijenili nismo

ovaj put smo znali da sad tako treba,

poljubismo se dok sa tugom miješala se nada

možda opet… možda nekad…

Nije bilo suza, tek pogledi sjetni

i -čuvaj se-

znajući da se zaboraviti nećemo…

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/51258

Mi današnji – Miro Beribaka

60 пута прочитано

Mi današnji

.

Živimo pod svjetlima vlastitih zabluda

lakomi na sreću što nam dželat pruža

slijepi nas iskra šarenih staklenaca

ne vidimo omču ponad naših glava.

.

Dok klanjamo se laži kao otkrovenju

laž ćemo postati, bez riječi, bez sjenke

bez nade i snova lutaćemo svijetom

opijeni slikama iz “Božikove šume”.

.

I neće nas biti tamo gdje nas ima…

gdje bi nas bilo da slijepi nismo

i ime će naše s gnušanjem nas ostaviti

i umrijeti negdje kraj izvora našeg.

.

Neće mnogo proći, djeca će nas kleti

pljuvati po nama što ih prodadosmo

da se robljem zovu i da kote roblje

da prokleti budu i prije no se rode.

.

I svoju će djecu prinositi Ali

u bijelim haljama što s prozora zdravi

što se krvlju hrani iz dječijih srca

što u krvi živi na sedam zlatnih brda.

.

Zajedno sa braćom, dušmanima našim

diviće se pticama i krilima njinim

i čekati Sina da im lance skine

i povede za pticama, izvorima starim…

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/50749

Onoga jutra – Miro Beribaka

45 пута прочитано

Onoga jutra…

.

Onoga jutra kada sam pao
onoga hladnog januarskog jutra
kada sam bio posut pjegama mrtvaca
i smiren se prepustio…
čovjek zlatnih ruku i sa mindjuhom u uhu
… otvori mi oči…

.

Onoga jutra kada sam poklekao
stigao sam da izgovorim –Zbogom moja draga G.-
a na njenom satu
… kazaljke su stale…

.

Moja braća su padali da mene podignu
padali su i dizali se da me otrgnu iz smiraja
iz kojeg povratka nema
stežući mi ruku
… nisu me dali…

Onoga jutra kada su mi zlatne ruke
otvorile oči
čitao sam imena neznanki i neznanaca
koji meni neznanome darovaše život
prateći svaku kap bratimio sam se sa njima
a ni imena im
… zapamtio nisam…

.

Onoga jutra kada sam pao
progledao sam,
saznao sam šta je besmisao…
i kako je topao sunčev zrak…
koliki je neba beskraj…
kako je vrela očeva nevješto skrivena suza,
da je i osmjeh materin brižan,
saznao sam koliko imam braće i sestara…
i da se nisam zalud podigao
iz otvorene zemlje
… ispod mene…

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/50583

Nikada – Miro Beribaka

71 пута прочитано

Nikada

.

Nikada zaboraviti

niti oprostiti sebi

što učinih

i neka me prati vlastita kletva

na vječno sjećanje

na prohujalo

na kuću, na dvije lipe, na ašlamu iza kuće

na zerdeliju pod kojom smo sahranili vrapca

koga sam praćkom oborio

pa poslije dugo plakao…

na baštu i jagodnjak

na astal sa flašom i čašicama

uvijek spreman za goste

na džezvu i fildžane

uz koje su ratlučili otac i mati

i na opomenu…

što nisam bio… da popijem čašicu

i da bacim grumen zemlje,

zemlje koja me je stvorila…

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/49791

Čuvamo ono što nemamo – Miro Beribaka

59 пута прочитано

Čuvamo ono što nemamo

.

Sa glavama u pijesku

čuvamo ono što nemamo

ovo što kuca nije srce

to nam neko otkucava vrijeme

hrabrosti je nestalo, istopila se

u borbama protiv pogrešnog neprijatelja

pogrešni i mi njima i oni nama

staklenac sa raznobojnim perima

zabljesnuo nam um, svuda šareni baloni

slavimo blud, bludom je sve i počelo

i jabukom

slavimo iluziju da smo srećni

tat nam je davno ukrao sreću

prevario nas

dao nam je idiotsku riječ “misli pozitivno”

i mi mislimo pozitivno

i znamo sva znanja svijeta

znamo da Zemlja nije ravna ploča

da je okrugla i da se vrti oko Sunca

i to nam je dovoljno,

samo da ne nestane staklenaca i balona

kako bismo znali da smo srećni

bez naših igračaka

na koje smo navikli dok mislimo pozitivno

dajući tatu tatovo, nama šta ostane

svakako će nam ostati žig

kojim ćemo otključavati kuću

i zaključavati je

srećni kao žigovano kaubojsko goveče

što je živo i što može slobodno pasti i trčati

na ogradjenoj livadi

na kojoj će nakon dvije-tri tisjače godina

neki novi Srećni otkopati kamen

na kojem će pisati:

Ovdje počiva ljudska vrsta

grabili su od života

i srećni, i nasmijani, izgubili živote

igrajući se staklencima sa raznobojnim perima…

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/49628

Hoće li – Miro Beribaka

45 пута прочитано

Hoće li

.

Kako lijepo jutro,
jutros,
kakav li će biti dan,
danas,
hoće li se večer
poistovjetiti sa mnom,
večeras,
i hoće li mi mjesec krasti
kolutove dima,
dok se sa mnom razgovara,
ili će aveti prekriti svod
i tjerati me da mislim…, da je svemu kraj…,
noćas!

.

Miro Beribaka

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/49175

Pages: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Next

Load more