Bila si – Miro Beribaka

Bila si…

.

Ti bila si moje izvorište svijeta

moja Vinčanska relikvija

glinena figurica koju sam netremice gledao

divio se, Svevišnjem se zahvaljivao…

Sada više nisi…

bila si erupcija

moja razdragana Etna

moj žar i pepeo

koji sam na grudi privijao

kao melem…

.

Ti bila si moje svanuće

moj dan, moj počinak

dosanjani san koji mi je osmjeh darivao

i nevjericu, zar meni san da bude java…

Sada više nisi…

bila si moj izvor

moje vrelo nad vrelima

moja voda podigmanska

koju sam sa dlana ispijao

kao eliksir…

.

Ti bila si moja zabluda

nož u ledjima,

zasljepljujuća laž

u koju sam slijepo vjerovao…

Sada više nisi…

.

Jednom… kada odem,

a ne budem znao kuda…

kada se zateknem u zagrljaju neke kurve

koja prva naidje…

i alkohola, da tvoj lik sakrije od mene

da me slaže da sam srećan…

kada me ne bude pored tebe

da me pokriješ da ne nazebem

i kada se ne budeš više smijala

dok govorim u snu,

nedostajaće ti čak i moj grubi glas

na koji si se uvijek mrštila…

Osvrtaćeš se oko sebe

vjerovati nećeš,

ponadaćeš se da je to samo noćna mora

da će svanuti… da svanuti mora…

.

Biće ti žao što si…

Biće ti žao što više nisi!!!

.

Žao će biti i meni

što više nemam ono što nikada imao nisam!

.

Miro Beribaka

Ne, za nas nema… – Miro Beribaka

Ne, za nas nema…

.

Ne, za nas nema nade

niti ju je ikada i bilo,

nije je bilo ni prije neki dan

kada ti pokajnički, djetinjasto rekoh

ono što si već mogla znati… koliko si me opčinila…

Ne želim da vjerujem

da i ti isto osjećaš prema meni,

htio bih da mislim da mi se sve učinilo

i da sam te takvu kakva jesi sam stvorio,

manje bih žalio… što onog ljeta

kada sam imao čudan neznan osjećaj

ne odoh u Makarsku

ili Primošten, ili gdje god već da si bila,

pa da se sretnemo na Rivi

dok kupuješ sladoled sa lješnjakom,

da se pogledamo u oči…

da ti kažem -zdravo-

i da bez riječi

primimo jedno drugo za ruku

i krenemo u istom pravcu…

.

Miro Beribaka

Obnevidjeli – Miro Beribaka

Obnevidjeli

.

I biće što će biti

kasno je da podignemo glave

konjanici su već tu…

i gaze…

temelje naših kuća su u prah ognjem stvorili

obnevidjeli, nama je još uvijek toplo

kamen dugo gori

zahladniće kad nam kuće padnu…

Biće i što nikada bilo nije

ljudi će se sa svojom djecom

otimati za komad hljeba… otrovanog…

paščad će da se čude kakve psine vide

i da zavijaju bolno…

Kasno je da bratu pružimo ruku

i on nama, da se najzad zagrlimo bratski

da jedni druge sačuvamo…

Krvlju smo se razbratili…

Igramo na povodcu sa dugačkim štapom

kao mečka

onima koji nas platiše kao jeftinu kurvu

pa smo sada njihovi

i nikada više svoji biti nećemo

niti naših predaka koji su nam ostavili

ono što već nemamo…

ono za šta ginuti nismo znali

kao oni, da ostavimo pokoljenjima

koja imati nećemo,

jer ni nas odveć nema…

Nestalo nas je s temeljima našim…

.

Miro Beribaka

Priča – Miro Beribaka

Priča…

.

Voljeli smo se nekad… mladi smo bili

voljeli se bezazleno i bez obećanja,

drhtali smo na skrovitim mjestima

ljubeći mladeže jedno drugom,

šaputali nježne riječi onako kako smo znali…

Aleja nas je voljela i mi smo voljeli Aleju

voljeli smo fijakere,

a da se nikada njima vozili nismo…

Sanjali da odemo u San Francisco

i stavimo cvijet u kosu, smijali se snovima…

suncu, vjetru, sami sebi, svemu smo se smijali…

ne znajući koliko smo srećni…

Slušali smo Hendriksa i divili se,

pjevušili uz Dugme i Azru

i mislili da svako vrijeme ima svog Štulića…

Grlili se i pili espreso

jedno drugom puhali u lice dim od cigarete…

Voljesmo se u trenutku

bez zaklinjanja na vječnost…

voljesmo se od danas do sutra…

.

Oboje smo svoj put zamišljali drugačijim

i na drugu stranu, negdje daleko,

mnogo dalje od sarajevske tjeskobe…

one mile tjeskobe…

nemoćni da se odupremo sebi

mislili smo da to tako mora…

Rastasmo se zagrljeni, u tišini

tek poneka suza i

-čuvaj se…

ne zaboravi-…

.

Godine su prošle dok dlanom o dlan

svi moji putevi išli su u krug,

sjećah je se misleći da nije stvarna

da tek je davnašnjii san…

.

Sreli smo se nenadano,

na raskršću ispred prodavnice bižuterije

gdje svi nekud žure za putevima nedostižnim

i gdje Cigančići nadglasavaju vrevu

moleći za koju paru.

Samo sam čuo -jel me možeš prepoznati-…

stegoh je oko struka, -a kako si ti mene poznala-…

.

Ulica se isprazni u trenu… ostadosmo sami…

.

I dugo smo hodali, gledali se u oči

jedno drugome pričali o sebi

ne spominjući teškoće kojih smo se nagledali…

koje su boljele ili još bole…

Zagrljeni i bez riječi u predvorju hotela

pili smo espreso,

hotelski tiho, čula se Arsenova “Sve što znaš o meni“,

spuštah joj prstom poljubac na usne

srećan što me gledaju oči njene sjajne…

.

U sterilnoj sobi ponad, drhtali smo opet

i ljubili jedno drugom bore,

igrala su srca naša u ritmu peruanskih frula

letjeli smo bez bojazni visovima sreće

kao kad smo bili slobodni i mladi,

voljesmo se grijehom

bezazleno i bez obećanja,

čak ni krivnju osjećali nismo…

.

Rastasmo se opet, nismo se ni opirali

čak ni telefone razmijenili nismo

ovaj put smo znali da sad tako treba,

poljubismo se dok sa tugom miješala se nada

možda opet… možda nekad…

Nije bilo suza, tek pogledi sjetni

i -čuvaj se-

znajući da se zaboraviti nećemo…

.

Miro Beribaka

Mi današnji – Miro Beribaka

Mi današnji

.

Živimo pod svjetlima vlastitih zabluda

lakomi na sreću što nam dželat pruža

slijepi nas iskra šarenih staklenaca

ne vidimo omču ponad naših glava.

.

Dok klanjamo se laži kao otkrovenju

laž ćemo postati, bez riječi, bez sjenke

bez nade i snova lutaćemo svijetom

opijeni slikama iz “Božikove šume”.

.

I neće nas biti tamo gdje nas ima…

gdje bi nas bilo da slijepi nismo

i ime će naše s gnušanjem nas ostaviti

i umrijeti negdje kraj izvora našeg.

.

Neće mnogo proći, djeca će nas kleti

pljuvati po nama što ih prodadosmo

da se robljem zovu i da kote roblje

da prokleti budu i prije no se rode.

.

I svoju će djecu prinositi Ali

u bijelim haljama što s prozora zdravi

što se krvlju hrani iz dječijih srca

što u krvi živi na sedam zlatnih brda.

.

Zajedno sa braćom, dušmanima našim

diviće se pticama i krilima njinim

i čekati Sina da im lance skine

i povede za pticama, izvorima starim…

.

Miro Beribaka

Onoga jutra – Miro Beribaka

Onoga jutra…

.

Onoga jutra kada sam pao
onoga hladnog januarskog jutra
kada sam bio posut pjegama mrtvaca
i smiren se prepustio…
čovjek zlatnih ruku i sa mindjuhom u uhu
… otvori mi oči…

.

Onoga jutra kada sam poklekao
stigao sam da izgovorim –Zbogom moja draga G.-
a na njenom satu
… kazaljke su stale…

.

Moja braća su padali da mene podignu
padali su i dizali se da me otrgnu iz smiraja
iz kojeg povratka nema
stežući mi ruku
… nisu me dali…

Onoga jutra kada su mi zlatne ruke
otvorile oči
čitao sam imena neznanki i neznanaca
koji meni neznanome darovaše život
prateći svaku kap bratimio sam se sa njima
a ni imena im
… zapamtio nisam…

.

Onoga jutra kada sam pao
progledao sam,
saznao sam šta je besmisao…
i kako je topao sunčev zrak…
koliki je neba beskraj…
kako je vrela očeva nevješto skrivena suza,
da je i osmjeh materin brižan,
saznao sam koliko imam braće i sestara…
i da se nisam zalud podigao
iz otvorene zemlje
… ispod mene…

.

Miro Beribaka

Nikada – Miro Beribaka

Nikada

.

Nikada zaboraviti

niti oprostiti sebi

što učinih

i neka me prati vlastita kletva

na vječno sjećanje

na prohujalo

na kuću, na dvije lipe, na ašlamu iza kuće

na zerdeliju pod kojom smo sahranili vrapca

koga sam praćkom oborio

pa poslije dugo plakao…

na baštu i jagodnjak

na astal sa flašom i čašicama

uvijek spreman za goste

na džezvu i fildžane

uz koje su ratlučili otac i mati

i na opomenu…

što nisam bio… da popijem čašicu

i da bacim grumen zemlje,

zemlje koja me je stvorila…

Miro Beribaka

Čuvamo ono što nemamo – Miro Beribaka

Čuvamo ono što nemamo

.

Sa glavama u pijesku

čuvamo ono što nemamo

ovo što kuca nije srce

to nam neko otkucava vrijeme

hrabrosti je nestalo, istopila se

u borbama protiv pogrešnog neprijatelja

pogrešni i mi njima i oni nama

staklenac sa raznobojnim perima

zabljesnuo nam um, svuda šareni baloni

slavimo blud, bludom je sve i počelo

i jabukom

slavimo iluziju da smo srećni

tat nam je davno ukrao sreću

prevario nas

dao nam je idiotsku riječ “misli pozitivno”

i mi mislimo pozitivno

i znamo sva znanja svijeta

znamo da Zemlja nije ravna ploča

da je okrugla i da se vrti oko Sunca

i to nam je dovoljno,

samo da ne nestane staklenaca i balona

kako bismo znali da smo srećni

bez naših igračaka

na koje smo navikli dok mislimo pozitivno

dajući tatu tatovo, nama šta ostane

svakako će nam ostati žig

kojim ćemo otključavati kuću

i zaključavati je

srećni kao žigovano kaubojsko goveče

što je živo i što može slobodno pasti i trčati

na ogradjenoj livadi

na kojoj će nakon dvije-tri tisjače godina

neki novi Srećni otkopati kamen

na kojem će pisati:

Ovdje počiva ljudska vrsta

grabili su od života

i srećni, i nasmijani, izgubili živote

igrajući se staklencima sa raznobojnim perima…

Miro Beribaka

Sada… – Miro Beribaka

Sada…

.

Ne, nije to sujeta sredovječnog muškarca,

(rekla si mi da odem-?, ne mislim se vraćati),

ne vjerujem da je za mene preostao

niti jedan osmjeh, niti jedna lijepa riječ,

ne, ne mislim se vraćati, kasno je.

Vjerujem da si već i zaboravila na one riječi

izgovorene u zanosu neostvarenog susreta

i kolebljive nade…

.

Ne znam ni zašto sam ti i prišao,

možda, jer je tog jutra bilo sunčano,

a kafa jaka i ukusna, i cigareta…

Valjda me je očarao

tvoj nemiran pramen preko čela

i tvoje nasmijane oči

koje kao da mi hoće nešto reći,

a opet, pune neke tajanstvene melanholije,

ćutljive kao poslije brodoloma,

a ipak nasmijane…

Možda sam ti htio reći koliko si me zanijela,

da ti govorim sve moje istine i sve moje laži,

i da slušam tvoje…

da te primim za ruku, osjetim jesi li stvarna,

da ti pomrsim kosu…

Ne znam,

ali i dalje mi nije jasno gdje si bila

dok sam imao osmjeh, i srce,

dok sam imao riječ kojom bih te poveo

ka bespućima propuštenih zagrljaja,

gdje bismo bili dovoljni jedno drugome

za sve propušteno,

dok su mi oči bile zelene, a ne sive kao sad…

.

Sada je kasno, ja nemam više ništa,

i nikoga…

osim kafe i cigarete,

ostao je tek žal, i nijemi pogled

na nemiran pramen preko čela i na nasmijane oči,

pune neke tajanstvene melanholije…

Na oči, koje kao da mi hoće nešto reći…

.

Miro Beribaka

Od istine do … – Miro Beribaka

Od istine do …

.

Skrivam se, bježim,

otimam se da ne povjerujem

u surovu istinu,

istinu od koje drhte mi grudi,

očaj me podilazi,

a naša lica mi postaju iskrivljen odraz

nas samih nepoznatih, stranih,

okrećem glavu od nje,

zaobilazim je,

sklapam oči kada je osjetim u blizini,

ćutim… I molim se

da tople riječi, zaklinjanja,

nestrpljivost dok ne podigneš slušalicu

da ti kažem, da mi kažeš…

snažni zagrljaji, vrele usne,

sve ove godine

nisu bili hir.

Ta surova istina, tek obična laž,

nadvija mi se nad mislima

i bdije u pogledu mome

kao izgubljeni smisao vode

koja ne zna hoće li se uliti u neko jezero,

neko more

ili će se razliti oranicom

i saprati znoj težaka koji se nadao žetvi,

istina koju vidim u svakom svanuću,

u svakom smiraju dana,

koja za moj sto sjeda kada i ja

i ište mi pola od svakog zalogaja,

kvari mi pjesme koje sam volio,

tužnima ih pravi,

opija me, truje, pa otrovan poželim

da zauvijek pobjegnem

od svega čega je nestalo,

od nadanja, od smijeha,

od sjećanja…

da pobjegnem od sebe,

negdje, gdje neće boljeti!

.

Miro Beribaka

Još u meni – Miro Beribaka

Još u meni …

.

Još u meni živi trenutak ludosti

te radosne boli

što mi osmjeh pruža,

opija me taj vječni trenutak

i misli mi mami

stazama dalekim.

.

Još u meni katkad nada zažubori

kao mladi potok

što s planinom se bori,

i taj žubor tvoj glas mi se čini

dok mi pričaš

o djetinjstvu svome.

.

Još magiju u tvom oku vidim

i čitam ti misli…

odgovore ćutim,

okovane riječi izašle bi vani

da se sunca nagledaju,

lavande se naudišu,

da se s vjetrom poigraju,

izašle bi

kad bi samo mogle,

da ti kažu kako…

da ti kažu zašto…

da ti kažu koliko te…

koliko te želim…

Miro Beribaka

.

Poželim – Miro Beribaka

Poželim

.

Poželim nekad da budem riječ

svijetla i razdragana,

da poletim

i razveselim tužne oči neke,

da me u pjesmi govore

i da mi se vraćaju po još jedan osmjeh,

da im se nađem

kada počne vrijeme kiša i oluja!

.

Poželim nekad da budem riječ

prijeka i oštra,

da pod vratom stojim kao opomena,

da utjeram strah u oči neke

da budem prijetnja

zlim srcima,

da ih pratim

i gledam kako se osvrću oko sebe,

da budem presuda

i da budem kazna, ako treba!

.

Poželim nekad da budem tačka

upadljiva i hitra,

da mogu da stanem

iza riječi pakosne

nepromišljene, uvredljive,

i da stojim iza nje, dok je ne nestane,

a onda opet da budem riječ,

da me u pjesmi govore

i da mi se vraćaju po još jedan osmjeh!

.

Miro Beribaka

Nesanicom – Miro Beribaka

Nesanicom…

.

Opet me je pogledala, nenadano,

ni treptala nije,

nekako, kao sa prijekorom,

kao da mi hoće nešto reći,

i tako je čekala …,

a ja sam pognuo glavu, zbunjen,

skoro pa sa osjećajem krivnje

kao pred presudu …

Podigoh pogled,

i opet me njene znatiželjne oči

vratiše u stvarnost,

i samo što joj ne rekoh -reci-…

.

U tom času i oblaci nekuda odoše,

mjesec se punoćom javi,

otpuhnuh još jedan dim,

zapitah sebe

-jesi li njeno ime Ljubav ili tek Požuda-,

ne nađoh odgovor,

Strast svakako jeste!

.

Pogledah cigarete, pa budilnik,

pa mjesec, dvoumih se …,

neće li san na oči!

.

Miro Beribaka

Pages: 1 2 3 4 5 6 Next