Skriveni Vetar

Dani su sivi, olovno teški
pogledom tražim gde se Vetar skrio
ona bura olujna, snažna
da sa neba skine tamni veo.

Ne čujem, sve je tišina prekrila
i magle zamutile čula
zamrli glasovi dobro poznati
utihli Pegazi, krila im sklopljena

Šta se to zbiva u mojoj duši
mislim da ni ne želim da znam
sklapam oči, ne pratim u magli trag.

Polako se mešaju sivilo i mrak
u daljini treperi do sad neviđen zrak
a Vetar se skrio i čeka neki znak.

©Nevenka Savić Alispahić

In vino veritas

In vino veritas

Danas je dan svetog Trifuna
dan vinograda i vinara
dan vina i gitara
ili, ako Vam je tako drago
danas je dan svetog Valentina
dan za zaljubljene
dan za ljubavnike
dan za ljubavi beskrajne
za ljubavi slatke i kratke
tajne i javne
i sve one koji vole
pa i one koji baš i ne vole.

Danas je dan za vino i istinu
i zato nazdravljam ovom kapi
crvenom kao krv;
Prvu čašu za sve ljubavi ma kakve bile
dugo trajale i dugo se opjevavale!
Drugu čašu za ljubavi davne
bez kojih bi kafane davno bile pozatvarane
bez kojih ne bi bile vječne pjesme ispjevane!
Treću, treću, treću čašu gorko-slatku
Tebi posvećujem i u Tvoju čast do dna ispijam
Tebi, moja jedina, moja najslađa, moja najgorča
Ljubavi bezvremena!

Četvrtu čašu i sve čaše sljedeće
piću bez riječi, bez posvete, bez zdravice
vino je prokleti detektor laži
i sakriti neću moći
da u meni Te ima više
nego što sam u sebi postojim
da još ti duša pjesme piše
da još te sve moje u meni voli
voli, a boli, a boli…

Danas je dan svetog Trifuna
dan svetog Valentina
zovite ga kako Vam je volja,
u to ime;
Zdrav svima!
Neka bude ljubavi, muzike i vina!

( 2017. )

©Nevenka Savić Alispahić

Majčinska zahvalnost

Decembarski sunčan dan ovog ljeta Gospodnjeg
datum star, prastar, majčinski dan, ženin san.
Pogledam lice Bogorodice, mislima odsutnim,
gotovo neprisutnim, praznim, ili tek potisnutim
u ruke uzimam prašnjav album, skriven iza knjiga
svjesno zaturen od svakog pogleda i ljudskog dodira.

Ne otvaram, tek drhtavim prstima prašinu skidam
kao da sa svakom česticom ponaosob pričam
o svakom danu koji je prošao i koji je došao
o svemu onome prije i onome poslije
o ovome sad, o onome sutra, o onome kad.

Ne otvaram, privijam na grudi uspomene
čvrstim stiskom, praveći zagrljaj, onaj koji
ispuni čitave ruke i ozari dušu, oplemeni srce
odbijajući kalendarske dane i godine
ućutkujući otkucaje časova i minuta
vraćajući ih u rijeci neisteklih suza nekud, tamo,
tamo iza horizonta gdje pogled ne dopire,
gdje vrijeme nema kalendare i časovnike,
tamo…u tačku vječnog trajanja, u tačku spajanja.

Mogu da osjetim prisustvo odsustva,
miris, korak, zagrljaj, glas, toplinu,
sve ono što nedostaje, tu je, a nema ga,
i bol se javlja poput Heruvimskog mača
čiji plamen prži utrobu i žeže grud,
dok na ramenima osjećam dah Serafima
i zagrljaj njegovih krila i blag šapat
koji kao da gasi bola požar
i neka blagost se prosu po sobi, po duši
zasjala tama i lica sa starih slika,
shvatih, nikad nisam ni bila sama.

Suton uveliko obavija grad, odmiče dan,
Bogorodičin lik se blago smješi dajući
ikoni i zidu onaj oreolski sjaj,
i dalje grlim neotvoren album, odsutnh misli
i sklopljenih očiju odbijam da pogledam
u ovo vrijeme koje se naziva i biva sad.

Tišinu prekida otvaranje vrata,
žustar korak i razigran glas razbija zavjesu sjete
i odagnava trenutke besmilenog bitisanja,
sobom se razliježe veso glas; „Srećan ti praznik mama!“
Stigla je voljena kći da staru mati umjesto sina zagrli.

Odlažem neotvoren album da oslobodim zagrljaj
i napravim mjesta za vječitu djevojčicu
i osjećam kako se duša smiruje
dok me njena ruka miluje i glas njen
uzburkanu rijeku neisplakanih suza umiruje.

Dok je držm u svom naručju uranjajući
i gaseći sve vatre u njene bistre, melem vode,
podižem pogled ka starim slikama
i u sebi ponavljam, Hvala Gospode
što na ovaj praznični dan riječ Majka
obasja moje lice, srce, dušu i prostor sav.

Decembarsko veče lagano protiče,
sa njim i ovaj prastari, praznični dan,
tiho izustih još jedno „hvala“
hvala za sve prije i sve sad
za ono što sam imala i što u rukama njenim
imam i sad, sve dane prošle i srećne,
sve dane u kojima i jesam i nisam,
i za one u kojima, bez ruku Tvojih kćeri,
odavno ne bih znala ko sam.

© Nevenka Savić Alispahić

Dan je siv nebo plavo je

Osvanu jutra u kojima ne znaš ni da li si spavao.
Ustaneš, a ne znaš što si ustao.

Upitan pogled na sliku u koju najprije pogledaš, kao da očekuješ da ti odgovori na sva pitanja.

Letimičan pogled kroz prozor.
Je li dan siv, ili je sivilo samo moje ?

Kao da je važno.

Popijena prva kafa, puna pepeljara, je li to vrijeme proteklo ?
Kuda ?

Nekako ni to nije važno.

Osvanu dani u kojima ništa nije važno, ništa smisleno.
Čak ni ko si, iako si zatvorio oči pitajući se jesi li to ti ili je neko drugi ti.

Pauza između tišine i tišine.

Molim, duplu kafu bez šećera i neka neko isprazni ova ugašena pitanja…

Još jedan pogled u sivo nebo.

Sliko, mogla bi baš i progovoriti, ne inati se.
Pričaj mi, pričaj o ćutanju.
Slušaću tišinom, tvojom tišinom.
Odgovori mi, ko sam danas.

Ljutiš me.

Otkud ti pravo da postaneš samo slika ?
Ćutljiva slika koja zvoni prkosom.

Čujem, kaplju minuti, puni se čaša satima.
Kuda li žure ?
Zar nije sat na zidu odavno stao ?

Uzdah.
Je li ovo uzdah ili samo refleksno stanje disanja ?
Koga je briga.
Mene nije.
Meni je sivo svejedno.

Sivo je dobra boja.
Da li je ?

Tišina odiše bojom očiju koje uporno ćute.
Taj dah razbija sivo i sve dobija obrise sreba.

Protestvujem !
Hoću glas, riječ, nešto !
Zagalami!
Protresi sivo neznanje purpurnom bojom znanja !
Vikni, vikni mi ko sam danas !

Izviru neki glasovi iz vanjskog sivila decembra.
Idem da se potražim u čaši bistre vode.
Minuti su bili vrijedni. Čaša je puna.

Ko zna, možda će oči sa slike progovoriti…možda.
Možda dan postane plav.

Možda.

© Nevenka Savić Alispahić

San kad progovori

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
iz sna me budi tihi glas, kao da je sad, ovaj čas
na jastuku, kraj uha mog, rukom svojom,
kao nekad, sklonio pramenje kose
da me šapatom toplim za novi pripremi dan.

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
ustajem naglom kretnjom, nit’ snena nit’ budna skroz
dok mi u glavi ponavljaju se riječi
kao kod onih starih ploča kad gramofonska igla
zapne o neku ogrebotinu na vinilu
i dok se pitam gdje se gasi, gdje da pomjerim
pohabanu ploču i staru gramofonsku iglu
ni ne primjećujem kako obilazim prostorije
otvaram i zatvaram vrata, zavirijum u ćoškove,
„šta tražim“ – pitam se, odmahnem rukom i
palim prvu cigaretu, povlačim dim zatvorenih očiju
nadajući se da ću biti budna sasvim kada ih otvorim
i da će netragom nestati glas u glavi
vraćajući me javi, vraćajući me sebi.

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
ruga mi se plavičast dim dok otvaram oči
više nije samo šapat iz sna u mojoj glavi
sad se eto sa mnom šegači u dimu ispisujući riječi.

Razmičem zastore, vazduh mi treba,
sunce i svjetlost odagnaće aveti sna
ali avaj, danas se sa mnom i sunce igra
njemu se valjda sviđaju riječi pa ih niže
slovo po slovo svojim mekim zracima
svuda gdje pogledam, gdje god da se ogledam.

„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
šapuće u mojoj glavi dobro poznat glas,
pogled mi sam u daljinu bježi
u dalekom horizontu tražeći spas,
a tamo, tamo se bijeli oblaci u slova složili
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“

Odmahnuh glavom kao da rastjerujem paučinu
za novom cigaretom posežem,
čujem po sobi se prosuo šapat
ali ovaj put čula sam sopstveni glas
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“

Odustajem, pomislih, potiskujući izdajnički smješak,
pomirena sa javom i snom glasno ponovih;
„Ma…ne dam ja Tebe. Ne dam ja Nas.“

© Nevenka Savić Alispahić

PROBUDI SE

Rana jesen obukla ulice i parkove
u raskošne šarene haljine
poneka kap iskrade se, kao suza,
iz čelično sivog oblaka
vjetar se igra u krošnjama
vijoreći listovima kao po notama
i sve izgleda kao ples,
zadnji tango šarenog lišća
prije nego umre pod
nečijim nogama.

Subota je, kraj oktobra,
dan miriše tišinom,
tišinom i tamjanom,
kao da je sveta Petka
svud naokolo mir prosula
u mir toplinu utkala
i prohladnu jesen svjetlom začinila.

Sve odiše spokojem
grad djeluje kao dijete pred san,
uljuljkano majčinim toplim glasom
rumeno i meko, opijeno uspavankom.

Iz daljine dopire razigran zvuk zvona
pomiješan s reskim zvukom
automobilskih sirena,
jasno je, u susjednom sokaku
svadba je,
harmoničan sklad buke i tišine
ne uzima ništa od utiska
da sve počiva ušuškano u prekrivač
tkan od mira.

Svadba, u jesen ranu,
možda je neko od tvojih drugova,
ljubavi, kumova,
a ti spavaš, dalek, nijem, nedodirljiv
na nekom jastuku od oblaka
s krevetom, možda, postavljenim
na jednom luku od duginih boja
ili na nekoj od zvijezda pjesme pišeš
ne želeći ikom da ih pročitaš.

Svud okolo mir miriše
samo u mojoj duši bjesne kiše
i ne umijem svadbi da se radujem
budim te, ti ne čuješ
dozivam te, sve ignorišeš
zar te više briga nije,
možda se baš Tvoja ljubav
za nekog drugog udaje.

Ustani, dosta si spavao,
umorilo me nad tvojim jastukom bdjenje,
čujes li, dosta je bilo sna,
pusti sad da spavam ja.

Rana jesen mirom miriše
spokoj su anđeli prosuli nad grad,
ljubavi zvona pjevaju ode
svadbena kolona u daljini nestaje
tišina boji suton bojama somota
u mojoj duši bjesne vjetrovi
zatomljen krik para grud:
” Dosta si spavao, ustani,
pogledaj, umorne mi oči od bdjenja
zar ne čuješ, majka ti govori ! “

( 27.10.2012.) © Nevenka Savić Alispahić

Tvojim očima gledam sad


Vidjela sam rađanje zore
ti si vidio sumrak i ponore.

Grlila sam uspjeh
ti si režirao neuspjeh.

Letjela sam u visine
vukao si me u dubine.

Živjela sam neko istinito sutra
a imala sumnjiva jutra.

Vidjela sam nas
postojao si ti, tu nije bilo mjesta za mi.

Mi smo živjeli u jednom osmjehu
umrli u jednom pogledu.

Ja vidim bijele oblake
što liče na anđeoske postelje.

Ti mi kradeš osmjehe
ne mareći za ruže uvele.

Živjela sam nas u svemu
sve je živjelo protiv nas.

Imala sam tebe u meni u njemu
ti si imao drugi put u spas.

Nisam ti snove krala niti na put stala
samo sam s nebom zajedno plakala.

Nisam otrov sipala kad su se vrata zatvorila
dok samo sam za riječ utješnu molila.

Nisam osvetu kovala
kada me ruka tvoja ponovo na dno poslala.

Ja vidim danas kamen i gavranove
i spodobu bez sjaja u oku.

Ti vidiš laku metu
za strijele otrovne.

Ne bole rane već odbolovane
samo krvave tragove iza sebe ostave.

Ja vidim bijele oblake
anđeoske postelje što mi crtaju osmjehe.

Tebi su trn u oku
sve moje bitke svjetlosne.

Gledam u dušu u kojoj ljubav se piše
velikim slovima dok samu sebe diše.

Gledam usamljenog ratnika
dok polaže buket ruža na mjestu svojih poraza.

Gledam očima prepunim nas
dok zakopavam otkopani glas.

Gledam i ne vidim ništa
oblacima tamne sjete obujmio me mrak.

Vidim jednu suzu krvavu
kako umire na usnama dok ti ime izgovara.

Ne vidim sve ono što si gledao ti
ne vidim ni danas kako mi umiru pred očima sni.

Vidjela sam ljubavi sjaj i zore plam
vidjela sam kako se ubija Feniks i kako gasne žar.

Ne vidim više ništa
u pogledu tvojih očiju duša mi mrtva blista.

Gledaj sada ti iz ugla oka moga
vidjećeš jednog jutra jata bijelih galebova.

Gledaj, krila im slomljena krvava
gledaj, iz oka im suza grunula.

Pogledaj iskrama moja oka dva
u njima se umjesto Feniksa gavran rađa.

Vrani gavran krikom dan obojio
ne pričaj mu o ljubavi ti koji si ljubav ubio.

Gledaj kako se razmiče tmina
sunce dok ljubi kamen gdje počiva moja istina.

Ja ne vidim više ništa što vidjela sam život cijeli
sada gledam očima tvojim kunući sebe što ne gledah prije.

Pogledaj nebom plove bijeli oblaci
iz mog oka nestaju zadnjii sunčevi zraci.

U mojim očima, u svjetlosti moga pogleda
rođen si jednog davnog jutra živeći do beskrajnog sutra.

Ne vidim više, tvoja oka dva ledena
moja su okna u svijet postala.

Vidi sad kako je život pisan plamenim očima
pepeo postao, u ledu tvoga pogleda trag mu nestao.

Ja vidim oka tvoja dva
ja vidim kako je bijela ptica crna krila dobila.

Ti vidiš ono što si vidio uvijek
i mene si tim pogledom zatrovao, zauvijek.

Tvojim očima gledam sad
i vidim mrtvu sebe dok me prekriva mrak.

Crnog gavrana prosuo se krik
barunovačkim poljem vjetar raznosi pepeo spokoja.

Tvojim očima gledam sad
vidim mrtvu sebe dok me prekriva mrak.

© Nevenka Savić Alispahić

Pjesnikov košmar

Dva fronta, dvije vojske
jedno polje nepregledno,
pola tama prekrila,
pola svjetlost obojila,
dva čovjeka u jednom tijelu
mač istine isukala.

Dva ista svijeta razdjeljena
neprijatelj prijatelju postala,
dvije misli, jedna duša
jedan izvor nepresušan
a dva ušća zamućena
jedna rijeka nepremošćena.

Bojno polje čista duša
po kojoj razvili se barjaci dvobojni,
dvije vojske, jedan vođa
dvije žrtve, jedna krv
dva krika, jedan jauk,
grobnica jedna za sad i navjek.

Bore se mudrost ćutanja
i ubojite riječi,
u koštac se uhvatili razum i srce
kao štit život postavili,
jedan život, riječi bezbroj,
bezbroj zlatnih dukata u riznici ćutanja.

Jedan život, razjarena armija
na dvije strane, dva fronta sukobljena,
jedan život precjepljen na pola
u Ariadninu nit ispleten,
u procjepu iznad ponora
u kojem se bore dva lava a jedna sudbina.

Uznemirili se Muze i Pegazi
zamutili nepresušni izvori
nepregledne inspiracije,
Pjesnik bi riječju da progovori,
Razum mu mačem vitla iznad glave,
prsti se otimlju i riječi izgažene grabe.

Slovo po slovo grčevito se slaže
most iznad rijeke nepremošćene
žustro bi da sagrade,
dvije obale nespojive da spoje,
dva fronta da ujedine,
dvije vojske zaraćene sjedine.

Slovo po slovo, stih po stih
bistre se nepresušni izvori
smiruju se nemirne Muze i Pegazi,
bude se tamne noći u svijetloj zori,
budi se pjesnik iz teških košmara
na jastuku vlažnom, da li od suza ili znoja.

Budi se ali budan nije,
nije jedna zora, zore su dvije,
Ariadna je sve u niti zaplela
probuđenog pjesnika saplala,
između jave i sna duša zaspala
daleko od bitke, daleko od košmara.

I sanja, sanja poljanu čistu
i rijeku bistru,
izvor nepresušan što
ka jednom ušću plovi,
dva fronta razjedinjena
između jave i sna sjedinjena.

I nisu pobjedu izvojevali
ni moćni Razum ni bogato Ćutanje,
sve svoje košmare mučne,
sne razjedinjene, razbacane,
prsti Pjesnika nezadrživo spajaju
u moćnu nit Ariadnine sudbine.

Jedan život, dvije vojske,
jedno tijelo, dva ista sna,
košmar misli u srce pretače
u rijeku nepresušnog korita utače,
između jave i sna, zapliće i upliće,
u pjesmu bez Pjesnika tka.

© Nevenka Savić Alispahić

Od žene jači

Kako je samo lako
biti od žene jači
srce joj nožem taći
po duši oluje prosuti

Kako je prosto
uzeti joj noći i
izmaći klimav oslonac
zidan od nade i sna

Posivjeti nebo i
zatamniti sjaj zore
zamutiti izvor
i presušiti more

Kako je samo lako
biti od žene jači
a tako teško biti ruka
koja će oblake maći

Biti zagrljaj u kojem se
svaka rana liječi
sigurno jedro stabilnog broda
u koje ne prodire mutna voda

Kako je lako a teško
biti ženin cijeli svijet
kako je prosto zgaziti
mali otkinut cvijet

© Nevenka Savić Alispahić

Jesenja balada


Voljela je jesen,
da, kao malo ko,
voljela je jesen
govoreći kako zlatno lišće
pod našim nogama
šapuće najljepše stihove života.

Znala je reći
da nijedno godišnje doba
ne odiše mirom i spokojem,
ne daje toliko blagodeti
kao što to čini jesen.

Voljela je jesen,
miris zrelih dunja
šetnje alejama kestenova
i obrane vinograde
pune ptica u potrazi
za kojim zaostalim grozdom.

Da, kao malo ko
ona je bila zaljubljena u jesen
u boje toplih tonova zemlje,
zlata i Sunca
nazivajući je
“Dama sa stilom,
širokog srca i ruku
prepunih darova” .

Mnogima je jesen
sinonim za nešto što
najavljuje kraj,
hladnoću, sivilo, odlazak,
a njoj, njoj je jesen
bila sinonim za izobilje,
pjesmu, radost i Ljubav.

Stajala bi dugo gledajući
zalaske Sunca i govorila
kako ga vatreni konji
u zlatnim kočijama
voze na počinak,
ili bi raširenih ruku
na dlanove dočekivala
neki uveli list
ispod starog oraha.

Posmatrala je svadbene povorke
i djevojke pod bijelim velom
s onim njenim zanesnim
pogledom vječitog sanjara
ispisujući u svojoj mašti
redove nezaboravnih priča
samo njoj znanih glavnih junaka.

Voljela je jesen, da
i kako to obično s ljubavima biva,
jesen nije voljela nju.

Slušao sam je dugo
kako lica upernog u Nebo
prepuštajući ledenim kišama
i vjetrovima sjevera
da tihi šapat
od studi modrih usana
ponesu nekud,
nekud tamo iza obzorja
kojemu se okretala
ponavljajući;
“Ne, ne volim jesen, ne volim jesen…”

Nije voljela jesen, a …voljela je.
Jeseni su odlazile i vraćale se
noseći u svojim odlascima i dolascima
šapat njenih usana; “…ne volim jesen…”

Gledajući i nju i sve ove jeseni
gledao sam sve boje Života i Ljubavi
kako se prelijevaju u
boji njenih očiju
i šapatu koji prestaje, gasne,
nestaje zajedno sa zalascima Sunca
ostavljajući u njenom oku
trag Svjetla i Istine;
“Ljubav i kad umre – ne umire
Život i kad prestane – ne prestaje.”

Voljela je jesen.
Danas ćuti krijući se od
zlaćanih jesenjih zalazaka Sunca
i izbjegavajući dane u kojima
bi slučajno srela djevojku
ispod bijelog vela,
ne ispisuje tople pastorale i
ne slaže vesele priče u svojim
notesima mašte,
ne pleše valcer s drvećem
po tepihu od šuštavog lišća
za čije je šuštanje govorila da
to orkestar violina svira
Nebesku simfoniju.

Voljela je jesen,
onako kako se najjače voljeti može
i kako to s ljubavlju obično biva,
jesen nije voljela nju.

Nikad nije prestala voljeti jesen,
niti su tu ljubav isprale ledene kiše,
a ja, ja nisam prestao voljeti nju.

Voljela je jesen,
i znam, još je voli jer ona drugačije ne umije
iako svijetom šapat bolan, vjetrom nošen, putuje;
“…ne, ne volim jesen, ne volim jesen…”

Znam da je tako.Ni ja ne volim nju.
Ne, ne volim nju.

© Nevenka Savić Alispahić

Zaleđene dubine

Tvoje oči plave i moje smeđe
jedne kao more druge kao noć
i koje su dubine dublje
u kojim očima lakše se potone
ni ti ni ja ne možemo o tome.

Oboje smo, ili možda i nismo,
utonuli i potonuli još onomad
kad nas je prvi put srelo proljeće
i mirisom bagrema iz našeg vrta
opilo i napilo svim svojim nektarima.

Ljeta su smjenjivala proljeća
i dok su mirisale ulice na divlji kesten
jesen je uz kapi crvenog vina
utirala put studeni i zimama,
hladni su vjetovi mrzli dubine u očima.

Ko se i kad i koliko duboko zaledio
ni ljudi ni mi, čini mi se, reći ne bi znali,
od pogleda do pogleda, od mora do noći
ne osta ni jedan trag da bile su to
ljubavlju ispunjene i šarenice i zjenice.

Ne smjenjuju se više proljeća i zime
ne pominjemo jedno drugom ime
bagrem iz vrta posječen je davno
drugo je voće i druge su oči
tuđa su danas mora i bez zvijezda su noći.

Ne pričaju nam usne i ne kucaju srca
u istom taktu i istom jačinom
i možda jedno od nas traži razlog
da nikad se led ne otopi i zima otopli
no, uprkos ledu i zimama, sve u meni te voli.

© Nevenka Savić Alispahić

Ni Lj od Ljubavi

Tišina martovske noći
para mrak na šarene krpice
i pravi leteći ćilim na kojem
putuju uskomešane misli,

Sa zapada ka istoku,
od jedne obale do druge
od krajnosti do krajnosti
od sličnosti do različitosti.

I tako putuje ćilim svake noći
od marta do marta, od jutra do sutra
iz godine u godinu spaja i razdvaja
isto a razlačito, blizo a daleko.

Tama skriva dok Mjesec otkriva
vrludavu putanju između zvijezda
i nigdje ni traga od slova Lj
ni pomena o Ljubavi, a o njoj je misao.

© Nevenka Savić Alispahić

Čekaću te tamo gdje se ne čeka

Ne mogu ti reći
da ću te čekati u našem gradu
sjedeći u našem parku na našoj klupi,
mi nemamo naš grad,
nismo ga nikad ni imali.

Ne mogu ti reći sve one divne riječi
koje govore pjesnici svojim muzama
naša priča nije kao u pjesmama
ja nisam od onih koji mogu
bezuvjetno živjeti u snovima.

Nisam vješta u slikanju ideala
pripovijedanju bajki srećnog kraja
niti romantičnom prikazu svojih osjećaja
i zato ti ne mogu reći
da je našoj sreći presudio neko treći.

Mi nismo nikad bili savršen, idealan par
nisam bila žena iz snova
sve svoje greške dobro znam
i ne mogu reći ( mada bih rad’ )
da si bio čovjek bez i jedne mane.

Mogu ipak jedno da kažem pred svima
a da ni sama ničim ne mogu poreći
voljela sam te i odlazeći
tražeći izgovore i opravdanja
za sve dane one što nas dovdoše do kraja.

I mogu reći i tebi i svima
ljutnja u meni kratko tinja
slab je to bio zid da bi me zaštitio
od svih onih dana u kojima sam živjela
uvjerena da otisak mog dlana, tvom dlanu pripada.

Ne mogu ti obećati da ću te naći
ma gdje i skim god bio
jer dobro znam, odavno nisi sam
nema potrebe da lažem sebe
da me nikad ništa nije dijelilo od tebe.

Jedno ti mogu obećati
bez sumnje da ću riječ poreći
ako nam se ikad igdje putevi ukrste
slomiću svaku želju u sebi
okrenuću se i nestati prije nego me vidiš.

Mogu obećetati da ću te svakog iskušenja poštedjeti
zatomiti zov mojih usana
ako krenu ime da ti izuste, da te pozovu
a ti znaš, to ne možeš poreći
mogu, ja mogu voljeti i neokrenuvši se otići.

Neću trepnuti ako me od bola budeš kleo
neću zaplakati kad me opet pred svima
budeš po blatu povlačio i razvlačio
ti me poznaješ od svih bolje
i dobro znaš da preživljavam i mnogo gore.

Nije to ni ponos ni inat, ni povrijeđenost
ni poniženje više nije
među nama su iskre jače od svega navedenog
ali, ti pripadaš drugom svijetu i drugom životu
a ja nisam spremna za još jednu golgotu.

Ne mogu ti obećati ni da ću te zauvijek
u sjećanjima i u srcu čuvati
razum me polako napušta, a srce,
srce će prestati jednog dana da kuca
i onda te neće biti kao što neće ničeg biti.

Mogu ti, ipak, sa sigurnošću obećati
i svoju časnu riječ dati
čekaću te tamo gdje se ne čeka niko
jer to je jedino mjesto koje mogu nazvati naše
jer to je jedini trag koji ću ostaviti
ako me ikad poželiš pronaći.

Ti i ja, mi nemamo ništa što je naše
ni grad, ni park, ni klupu,
niti na prstu znak da smo jedno drugom sudbina
nemamo istu zemlju, ni isti jezik,
nemamo ništa sem tog jednog mjesta
mjesta gdje se niko ne čeka.

Ali, ako ćeš i tamo da baneš i kažeš
kako si tu jer ne možeš iskušenju da se odupreš
kako ljubav nije ono što je među nama
nemoj, nemoj ni tamo da me tražiš
ostani na svojoj strani čekanja
ostani tu gdje je sve lijepo, čisto, gdje je sve „istina“.

© Nevenka Savić Alispahić

Vječan

Nisam to željela, nisam ni primjetila
a u trenu sam te besmrtnim učinila.
U mojim pjesmama
utkan ti miris između redova
oči ti kroz stihove gledaju
kako zvijezde želje postaju
nisam to htjela a ipak jesam
besmrtnošću ime ti ovjekovječila
u mnogi stih stavila kao spomenik
tvoje biće i tvoj lik.

Znam, nisam Tagore ili Lorka
Antića čak nisam ni poznavala
i premda se Šantićevoj toplini divim
i pred ubitačnom riječi Miljkovića
stanem da se poklonim
ostaću zauvijek anonimus bez sjaja
obično piskaralo puno ideala
ali svejedno, u nekom stihu pjesme nepoznate
vječan ćeš kroz istoriju hodati.

Nisam Bukovski kojem u potaji stremim
daleko sam od Selimovića kojeg voliš
i neće u knjižarama stajati moje ime
niti će me obožavati na stranicama
raznih poetskih znalaca
nisam ni onaj koga će mase citirati
kome će se s nerazumijevanjem diviti
ali svejedno, u stihu si nekom neznanom
ostao vječnosti znan.

© Nevenka Savić Alispahić

Pages: 1 2 3 Next