Zaleđene dubine

Tvoje oči plave i moje smeđe
jedne kao more druge kao noć
i koje su dubine dublje
u kojim očima lakše se potone
ni ti ni ja ne možemo o tome.

Oboje smo, ili možda i nismo,
utonuli i potonuli još onomad
kad nas je prvi put srelo proljeće
i mirisom bagrema iz našeg vrta
opilo i napilo svim svojim nektarima.

Ljeta su smjenjivala proljeća
i dok su mirisale ulice na divlji kesten
jesen je uz kapi crvenog vina
utirala put studeni i zimama,
hladni su vjetovi mrzli dubine u očima.

Ko se i kad i koliko duboko zaledio
ni ljudi ni mi, čini mi se, reći ne bi znali,
od pogleda do pogleda, od mora do noći
ne osta ni jedan trag da bile su to
ljubavlju ispunjene i šarenice i zjenice.

Ne smjenjuju se više proljeća i zime
ne pominjemo jedno drugom ime
bagrem iz vrta posječen je davno
drugo je voće i druge su oči
tuđa su danas mora i bez zvijezda su noći.

Ne pričaju nam usne i ne kucaju srca
u istom taktu i istom jačinom
i možda jedno od nas traži razlog
da nikad se led ne otopi i zima otopli
no, uprkos ledu i zimama, sve u meni te voli.

© Nevenka Savić Alispahić

Ni Lj od Ljubavi

Tišina martovske noći
para mrak na šarene krpice
i pravi leteći ćilim na kojem
putuju uskomešane misli,

Sa zapada ka istoku,
od jedne obale do druge
od krajnosti do krajnosti
od sličnosti do različitosti.

I tako putuje ćilim svake noći
od marta do marta, od jutra do sutra
iz godine u godinu spaja i razdvaja
isto a razlačito, blizo a daleko.

Tama skriva dok Mjesec otkriva
vrludavu putanju između zvijezda
i nigdje ni traga od slova Lj
ni pomena o Ljubavi, a o njoj je misao.

© Nevenka Savić Alispahić

Čekaću te tamo gdje se ne čeka

Ne mogu ti reći
da ću te čekati u našem gradu
sjedeći u našem parku na našoj klupi,
mi nemamo naš grad,
nismo ga nikad ni imali.

Ne mogu ti reći sve one divne riječi
koje govore pjesnici svojim muzama
naša priča nije kao u pjesmama
ja nisam od onih koji mogu
bezuvjetno živjeti u snovima.

Nisam vješta u slikanju ideala
pripovijedanju bajki srećnog kraja
niti romantičnom prikazu svojih osjećaja
i zato ti ne mogu reći
da je našoj sreći presudio neko treći.

Mi nismo nikad bili savršen, idealan par
nisam bila žena iz snova
sve svoje greške dobro znam
i ne mogu reći ( mada bih rad’ )
da si bio čovjek bez i jedne mane.

Mogu ipak jedno da kažem pred svima
a da ni sama ničim ne mogu poreći
voljela sam te i odlazeći
tražeći izgovore i opravdanja
za sve dane one što nas dovdoše do kraja.

I mogu reći i tebi i svima
ljutnja u meni kratko tinja
slab je to bio zid da bi me zaštitio
od svih onih dana u kojima sam živjela
uvjerena da otisak mog dlana, tvom dlanu pripada.

Ne mogu ti obećati da ću te naći
ma gdje i skim god bio
jer dobro znam, odavno nisi sam
nema potrebe da lažem sebe
da me nikad ništa nije dijelilo od tebe.

Jedno ti mogu obećati
bez sumnje da ću riječ poreći
ako nam se ikad igdje putevi ukrste
slomiću svaku želju u sebi
okrenuću se i nestati prije nego me vidiš.

Mogu obećetati da ću te svakog iskušenja poštedjeti
zatomiti zov mojih usana
ako krenu ime da ti izuste, da te pozovu
a ti znaš, to ne možeš poreći
mogu, ja mogu voljeti i neokrenuvši se otići.

Neću trepnuti ako me od bola budeš kleo
neću zaplakati kad me opet pred svima
budeš po blatu povlačio i razvlačio
ti me poznaješ od svih bolje
i dobro znaš da preživljavam i mnogo gore.

Nije to ni ponos ni inat, ni povrijeđenost
ni poniženje više nije
među nama su iskre jače od svega navedenog
ali, ti pripadaš drugom svijetu i drugom životu
a ja nisam spremna za još jednu golgotu.

Ne mogu ti obećati ni da ću te zauvijek
u sjećanjima i u srcu čuvati
razum me polako napušta, a srce,
srce će prestati jednog dana da kuca
i onda te neće biti kao što neće ničeg biti.

Mogu ti, ipak, sa sigurnošću obećati
i svoju časnu riječ dati
čekaću te tamo gdje se ne čeka niko
jer to je jedino mjesto koje mogu nazvati naše
jer to je jedini trag koji ću ostaviti
ako me ikad poželiš pronaći.

Ti i ja, mi nemamo ništa što je naše
ni grad, ni park, ni klupu,
niti na prstu znak da smo jedno drugom sudbina
nemamo istu zemlju, ni isti jezik,
nemamo ništa sem tog jednog mjesta
mjesta gdje se niko ne čeka.

Ali, ako ćeš i tamo da baneš i kažeš
kako si tu jer ne možeš iskušenju da se odupreš
kako ljubav nije ono što je među nama
nemoj, nemoj ni tamo da me tražiš
ostani na svojoj strani čekanja
ostani tu gdje je sve lijepo, čisto, gdje je sve „istina“.

© Nevenka Savić Alispahić

Vječan

Nisam to željela, nisam ni primjetila
a u trenu sam te besmrtnim učinila.
U mojim pjesmama
utkan ti miris između redova
oči ti kroz stihove gledaju
kako zvijezde želje postaju
nisam to htjela a ipak jesam
besmrtnošću ime ti ovjekovječila
u mnogi stih stavila kao spomenik
tvoje biće i tvoj lik.

Znam, nisam Tagore ili Lorka
Antića čak nisam ni poznavala
i premda se Šantićevoj toplini divim
i pred ubitačnom riječi Miljkovića
stanem da se poklonim
ostaću zauvijek anonimus bez sjaja
obično piskaralo puno ideala
ali svejedno, u nekom stihu pjesme nepoznate
vječan ćeš kroz istoriju hodati.

Nisam Bukovski kojem u potaji stremim
daleko sam od Selimovića kojeg voliš
i neće u knjižarama stajati moje ime
niti će me obožavati na stranicama
raznih poetskih znalaca
nisam ni onaj koga će mase citirati
kome će se s nerazumijevanjem diviti
ali svejedno, u stihu si nekom neznanom
ostao vječnosti znan.

© Nevenka Savić Alispahić

Voljeću te u januaru


Milion razloga za mržnju,
jedan za ljubav.
Milion laži za jednu istinu.

Bezbroj ožiljaka opominjućih,
lava vrelih suza
što žeže utrobu
i pretvara sve u pepeo i gar,
a samo jedan osmjeh
koji potire sve spaljene godine.

Bezbroj protiv,
i jedno jedino za.

Milion ugašenih zvijezda
upaliće jedna jedina,
zvijezda koja vječno sja.

Trista šezdeset četiri dana
na koljena bačena
pred jednim jedinim danom,
danom u kojem se gubi
milion razloga za gorak ukus
progutanih presuda.

Zbog tog jednog dana,
zbog tog jednog osmjeha,
radi tog jednog za,
zatvaram sva vrata prkosa
rušim zidove ponosa
ispijam času tvoje osude
i stavljam svoj potpis
na sve presude,
bez riječi
bez odbrane
bez lica ravnodušne neznake,
stojim pred januarskim
sudom istine
brišući sve protiv za jedno za.

Milion noći besmisla
slaže se u januarski mozaik
i čini smisao moje biti,
najsmisleniji smisao
najbesmislenije priče ikad ispričane.

Milion iskidanih niti
upliće se u jednu jedinu,
neraskidivu nit raskinutih iluzija
pletući zlatnim slovima duše
ime od imena – Ljubav.

I sklanjam bezbroj žaoki otrovnih
zarad jednog osmjeha ljekovita,
zarad jednog mekog pogleda,
zarad jednog istinitog razloga,
povlačim sa srca katance i lance
i volim te i ovog januara.

Bezbroj dana sumornih
slažu se u mozaik januara
i svaki se boji novom bojom,
bojom jednog svijetlog dana,
bojom početka beskraja.

Noć srebrom veze novi dan,
u kalendaru korača još jedan januar,
koracima smjelim briše
sve moje napore i htijenja
da poreknem, da se odreknem,
od tebe, od sebe, sakrijem, nestanem
da dišem prestanem.

Skupljam sve protiv u jedno za.
Januar je. Januar ne poznaje razloge.
Januar ne priznaje zablude
i ne krije se iza iluzije.

Voljeću te u januaru.

Januar je, a januar sve pred sobom briše,
milion razloga prekrije patina zaborava,
hiljade zvijezda prospe po januarskim noćima
zlaćanu svjetlost nad sjenkama sjećanja,
dok zora na istoku prvim zracima
ispisuje ime od imena – Ljubav.

Voljeću te u januaru.
A onda…Onda se okrene list na kalendaru.

 

©   Nevenka Savić Alispahić

Trebaće mi neko da se prepoznam – Nevenka Alispahić

Ako zaboravim ko sam
hoćeš li doći i dozvoliti mi
da prstima pređem preko
kontura tvoga lica ?
 
Da pod njima osjetim 
svoj lik i ime svoje
i da se sjetim ko sam bila
i ko jesam.
 
Ako zaboravim zbog čega
u mojim očima stanuje
samo zaborav,
hoćeš li doći da me potsjetiš
šta sam zvala nezaboravom?
 
Hoćeš li? Obećaj mi?
 
Trebaće mi neko da razgrne
magle plašt, a…to si – Ti. Hoćeš li?
 
Ako me jednog dana proglase ludom
a ja ne budem umjela da se branim,
hoćeš li stati pred njih, ispred mene, 
braneći onu koju si nekad,
navodno, volio?
 
Hoćeš li dozvoliti da te dodirnem
i u nepoznatoj slici nađem poznate boje,
hoćeš li me zaštiti od tmine i praznine
u koju me šalju magle zaborava?
 
Ako zaboravim ko sam
hoćeš li me i ti zaboraviti,
 poreći
odreći,
ili ćeš mojim prstima, da me nađu,
pomoći?

Tuga – Nevenka Alispahić

Tuga kad naiđe

donese sa sobom sve
danima, noćima
mjesecima potiskivano,
oboji dan bojama plavih uvojaka
i najtoplijeg smeđeg pogleda,
dođe i ne dozvoljava da se potisne
duboko, najdublje otisne.

Dođe i donese košmare
i dok sve napolju ledi
sve se u duši zaleđeno otapa
i postaje jedna velika rijeka
koja nema mora u koje bi se izlila
pa kruži…kruži…utapa…guši…

Tuga…i ime jedno, ime svega,
pa i bola vrijedno…

I onda se krene putem zabranjenim
i onda se zapliva oblacima nedosanjanim
i onda se riječi uzjogune
pobune i zaurlaju
iz tamnice s bukom isteturaju
i ne daju se ukrotiti, ne daju se zatvoriti
traže svjetlost i traže pravdu
i naplate danak zatočenih dana
naplate uskraćenu im slobodu.

 

Danak uzme, pregršt zakopanih dijamanata
prospe po sebi i oko sebe,
po jedan za po svaki tren zatomljen, potisnut, zatvoren
po jedan nijemi krik za po jedan nezaborav zatočen
za po jedan bol namjerno sakriven
za po jedan osmjeh vješto iskrivljen.

 

Tuga, kad naiđe, zidove poruši
katance otključava
sve brane popuste
neukrotiva rijeka divlja i urniše
lekciju ponavlja, u vene je kleše,
ne potiskuje se, ne zatvara se
ono što u krvi piše,
ono što se cijelim bićem diše.

Tuga kad naiđe, pusti je…kap po kap,
kad god pokuca,
kap koja ne otiče, razara, odnosi

suza koja se ne isplače, kida i razdire

tihi ubica postaje.

 

©   Nevenka Savić Alispahić

Prodavac magle

Skloni mi se s puta
iz vidnog polja,
ti nikad nisi bio
i ne možeš biti
ni mala kockica
u mozaiku moga života.
Skloni se,
zaklanjaš mi Mjesec
ne vidim Nebo
i hladno mi je.
Hladno.Hoću Sunca.
Prodavci magle
su prevaziđena fela,
ali, svejedno, makni se,
Sunca bih htjela.
Kupi kartu u nepovrat,
pretvori se u sjenku
i izgubi se u
vlastitoj prodavnici magle
u crnom fraku i cilindru
kao sva fina stvorenja pakla
otiđi u svoj podzemni dvor
i hrani se krvlju
izumrlih vrsta.
Ovaj svijet je pretrpan
prodavcima magle.
Iluzionisti ne prolaze.
Magovi nemaju posla.
Skloni se.
Hladno je.I smetaš mi
dok tražim kroz tu maglu put.
I hladno je.
Istrošene riječi po meni padaju
i hladnoća kroz njih probija
kao kroz zakrpe starog kaputa.
Skloni se,
ne muti bistrinu rijeke
dan je sunčan i nebo plavo je
ne remeti boje na slici,
ti nisi ni sunčan dan
ni plavo nebo
ni kap bistre rijeke
što ljubomorno čuva i grli
obale dvije,
ti si fino stvorenje
u crnom fraku i cilindru
što dolazi ravno iz pakla,
prodavac mogle,
jedan od nepregledne gomile
i zato idi,
makni se,
nestani što prije,
zbog tebe hladno je,
hladno, a Sunce bi da sija.

  ©   Nevenka Savić Alispahić

Pustinjska ruža

Iznjedrena iz ničega
vrelinom ljubljena
vjetrovima šibana
čudna
različita
drugačija
ćudljiva
sama
daleka i ničija
moja pustinjska ružo
kao vodu si me ispila
u svoju besmrtnu ljepotu
si me kao roba okovala
ti, suncem i vrelinom stvorena
katarzama u led pretvorena
povela si me ne pitajući
putem bezvremena.
Nijem i slijep slijedim ti tragove
u dubokom pijesku pustinje
izgubljene
nevidljive
vjetrovima obrisane
u nekoj dini zatočen
čekam kraj puta
na kojem stojiš ledena
da me sa sobom povedeš
čistog i snažnog
od svega prizemnog i ljudskog
oslobođena
pročišćena
ti, moja pustinjska ružo
ti si me za sebe
u sebi
u vremenu bezvremena
zatočenikom učinila
ka beskonačnosti povela
a nisi me, ružo moja pustinjska
nisi me ništa pitala.
Rođena iz ničega
drugačija
čudna
svoja i ničija
moja ruža pustinjska
ćudljiva
daleka
zašto je mene takva besmrtna
na svoj put katarzama posut povela
pitao sam vjetarove i dine
pitao sam karavane i oaze
dok sam slijep i nijem hodio
za tragovima vlastite katarze.
Ti, ti me ništa nisi pitala
moja besmrtna
moja ledena
ćudljiva ružo pustinjska.

 

© Nevenka Savić Alispahić

Noćni performans – Nevenka Alispahić

Ignorisaću pitanja i potpitanja.
Ignorisaću misao i promisao.
Ignorisaću treptaj kapka.
Ignorisaću grč u stomaku.

Biću sjenka  Mjeseca.
Biću glas u Vjetru.
Biću Putnik u Noći.
Biću nešto i biću ništa.

Neću biti lopta, ping-pong lopta.
Neću biti igračka u rukama Nade.

Stajaću na ivici.Ivici između vida i nevida.
Stajaću između krajnosti, na ivici banalnosti.

Ignorisaću hladan zagrljaj realnosti.
Biću sanjar na krilima stvarnosti.

Neću biti prosjak moralnosti.

Neću biti istina u krinolini lažnosti.

Biću biće u nebiću. Naličje u liku.

Biću ja.

(C) Nevenka Alispahić

Ljubav ne boli – Nevenka Alispahic

Pricali su,
pricali i dugo i cesto
i vracali se uvijek s kraja
na pocetak bez kraja,
uvijek na isto mjesto.

Pricali su ocima,
usnama
prstima
a i onim dugim
najduzim
udaljenim cutnjama.

Pricaju i sad,
u nepricanju svom
i svako na svojoj strani sluti
ono drugo o cemu cuti.

Negdje se cuje
poznate pjesme zvuk
i nocne tisine huk
prozeto njegovim
„volim te“
kao eho odgovara njeno
„bolis me“.

Mijesa se i bori
nijemi nocni cas
dva glasa
se susrecu 
i medjusobno nadmecu
duse se bore 
nemocne da prebole.

I cuje ona sasvim jasno
njegovo cutanje glasno
ni jedno ni drugo
nema tu moc
da zadrzi srce ludo
da ne luta kroz noc.

U lutanjima svojim
na istoj se Zvijezdi srecu
i tu pricaju do jutra
obecavajuci jedno drugom
da nece doci sutra.

Noc ceznjom treperi
zrak ispunjava
necujan sapat
jednog upornog
„…volim te…“
i jednog tvrdoglavog
„…bolis me…
a ljubav ne boli,
ne, ne boli kada se voli…“

Gubi se sapat
u znanim daljinama
gusto tkanje noci
postaje prozeto
neznanim blizanama
s jedne Zvijezde 
zrno je praha palo
i na horizontu
ispisalo;

„Ljubav ne boli,
Ljubalju se lijeci
Ljubav je melem 
s puno zagrljaja
i malo rijeci,
Ljubavlju se osmjeh pise
i svaka suza brise.“

MATI

Sta napisati, sta reci
a da dostojno bude
imena Majke,
da se ne oskrnavi
frazama i izlizanim rijecima
da zvuci snaznije i jace
od ta cetri slova velika
u koja stane vise od pjesme,
vise od price,
od romana svih ispisanih
i ne ispisanih
kada se izgovori MATI
citav univerzum stane,
kad usne samo sapnu
tu malu rijec velikog odjeka,
kad zazovu MAMU.

Od kad te rodi,
pa dok dise,
nad tobom bdije,
strepi, u krilu njise
i kada iz krila poletis visoko,
budno tvoj let prati
Majcino oko,
s tobom se smije i kad
joj do smjeha nije
s tobom place kad se tebi place,
i kada te grdi Mati te miluje,
Mati tjesi, bodri, umiruje.

I kada joj ne kazes nista
Mati sve tvoje misli zna
i kada se brecnes na nju
Majka te toplo pogleda.

MATI, rijec od svega veca,
zena od svega jaca
kao stit pred tobom hodi
do zadnjeg svog daha
kroz zivot te
nevidljivom snagom vodi.

I kada jednom utihne umorno
joj srce
u ocima joj procitati mozes,
samo jednu misao i jednu brigu
kakvi ce puti biti tvoji
i zadnjim dahom ona se moli
za srecu svojeg ceda milog
blagoslov nijemi ostavlja
pitajuci se da li je
dovoljno MATI bila
da je se sjeti cedo njeno
kad vise ne bude tu bila.

Ni u tom zadnjem dahu
Mati na sebe ne misli
nju zadnja briga mori
da li je zasluzila da je cedo voli.

Sta napisati, sta reci
a ne oskrnaviti rijec
od svih rijeci sto ima odjek najveci?

Nista, nema dovoljno velike rijeci
zagrljaj jedan bice joj dosta
ako ste jos kraj nje srecni,
ili jedan cvijet polozen kao pomen
da MATI zasluzuje sve ono
sto joj nismo umjeli reci.

Dinarski kod ( besmislen kod rijeci )

Od cega sam sazdana pitas ?
Eh…dragi moj…
svega tu ima
i vazduha
i vatre
i dima
po koji oblak kisni
nesto od svakog okeana
kap juznih mora
mnogo vjetra u kosi
dok u srcu bura oluju nosi…

Sloj zemlje praiskona
posut kamenom dinarskog gorja
puno olova
dio divljih suma
trag pokosenih livada
i jos se tu nadje
oreol od proljeca
sto mirise na kasno ljeto
utkano u koracima svih jesenjih boema
sto se gube u zaledju
hladnih zimskih poema…

Da…svega ima…
i srece
i zuci
i cemera
i zadnji sloj
prkosno stoji
posut pepelom spaljenog sjecanja
na kocki crnog mermera
od nekog ruza zaboravljena
ironijom svijeca dogorjela
sladunjav miris tamjana…

I…iznad svega…
pregrst nemarno rasutih slova
koja mozes da slozis
u besmislen kod rijeci
i odgovor na tvoje pitanje
samo ce ti se reci…
u besmislu se ionako
dragi moj…smisao krije…

Pages: 1 2 Next