Category: Nevenka Alispahić

Tuga – Nevenka Alispahić

85 пута прочитано

Tuga kad naiđe

donese sa sobom sve
danima, noćima
mjesecima potiskivano,
oboji dan bojama plavih uvojaka
i najtoplijeg smeđeg pogleda,
dođe i ne dozvoljava da se potisne
duboko, najdublje otisne.

Dođe i donese košmare
i dok sve napolju ledi
sve se u duši zaleđeno otapa
i postaje jedna velika rijeka
koja nema mora u koje bi se izlila
pa kruži…kruži…utapa…guši…

Tuga…i ime jedno, ime svega,
pa i bola vrijedno…

I onda se krene putem zabranjenim
i onda se zapliva oblacima nedosanjanim
i onda se riječi uzjogune
pobune i zaurlaju
iz tamnice s bukom isteturaju
i ne daju se ukrotiti, ne daju se zatvoriti
traže svjetlost i traže pravdu
i naplate danak zatočenih dana
naplate uskraćenu im slobodu.

 

Danak uzme, pregršt zakopanih dijamanata
prospe po sebi i oko sebe,
po jedan za po svaki tren zatomljen, potisnut, zatvoren
po jedan nijemi krik za po jedan nezaborav zatočen
za po jedan bol namjerno sakriven
za po jedan osmjeh vješto iskrivljen.

 

Tuga, kad naiđe, zidove poruši
katance otključava
sve brane popuste
neukrotiva rijeka divlja i urniše
lekciju ponavlja, u vene je kleše,
ne potiskuje se, ne zatvara se
ono što u krvi piše,
ono što se cijelim bićem diše.

Tuga kad naiđe, pusti je…kap po kap,
kad god pokuca,
kap koja ne otiče, razara, odnosi

suza koja se ne isplače, kida i razdire

tihi ubica postaje.

 

©   Nevenka Savić Alispahić

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/53425

Prodavac magle

115 пута прочитано

Skloni mi se s puta
iz vidnog polja,
ti nikad nisi bio
i ne možeš biti
ni mala kockica
u mozaiku moga života.
Skloni se,
zaklanjaš mi Mjesec
ne vidim Nebo
i hladno mi je.
Hladno.Hoću Sunca.
Prodavci magle
su prevaziđena fela,
ali, svejedno, makni se,
Sunca bih htjela.
Kupi kartu u nepovrat,
pretvori se u sjenku
i izgubi se u
vlastitoj prodavnici magle
u crnom fraku i cilindru
kao sva fina stvorenja pakla
otiđi u svoj podzemni dvor
i hrani se krvlju
izumrlih vrsta.
Ovaj svijet je pretrpan
prodavcima magle.
Iluzionisti ne prolaze.
Magovi nemaju posla.
Skloni se.
Hladno je.I smetaš mi
dok tražim kroz tu maglu put.
I hladno je.
Istrošene riječi po meni padaju
i hladnoća kroz njih probija
kao kroz zakrpe starog kaputa.
Skloni se,
ne muti bistrinu rijeke
dan je sunčan i nebo plavo je
ne remeti boje na slici,
ti nisi ni sunčan dan
ni plavo nebo
ni kap bistre rijeke
što ljubomorno čuva i grli
obale dvije,
ti si fino stvorenje
u crnom fraku i cilindru
što dolazi ravno iz pakla,
prodavac mogle,
jedan od nepregledne gomile
i zato idi,
makni se,
nestani što prije,
zbog tebe hladno je,
hladno, a Sunce bi da sija.

  ©   Nevenka Savić Alispahić

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/52639

Pustinjska ruža

74 пута прочитано

Iznjedrena iz ničega
vrelinom ljubljena
vjetrovima šibana
čudna
različita
drugačija
ćudljiva
sama
daleka i ničija
moja pustinjska ružo
kao vodu si me ispila
u svoju besmrtnu ljepotu
si me kao roba okovala
ti, suncem i vrelinom stvorena
katarzama u led pretvorena
povela si me ne pitajući
putem bezvremena.
Nijem i slijep slijedim ti tragove
u dubokom pijesku pustinje
izgubljene
nevidljive
vjetrovima obrisane
u nekoj dini zatočen
čekam kraj puta
na kojem stojiš ledena
da me sa sobom povedeš
čistog i snažnog
od svega prizemnog i ljudskog
oslobođena
pročišćena
ti, moja pustinjska ružo
ti si me za sebe
u sebi
u vremenu bezvremena
zatočenikom učinila
ka beskonačnosti povela
a nisi me, ružo moja pustinjska
nisi me ništa pitala.
Rođena iz ničega
drugačija
čudna
svoja i ničija
moja ruža pustinjska
ćudljiva
daleka
zašto je mene takva besmrtna
na svoj put katarzama posut povela
pitao sam vjetarove i dine
pitao sam karavane i oaze
dok sam slijep i nijem hodio
za tragovima vlastite katarze.
Ti, ti me ništa nisi pitala
moja besmrtna
moja ledena
ćudljiva ružo pustinjska.

 

© Nevenka Savić Alispahić

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/52517

Noćni performans – Nevenka Alispahić

75 пута прочитано

Ignorisaću pitanja i potpitanja.
Ignorisaću misao i promisao.
Ignorisaću treptaj kapka.
Ignorisaću grč u stomaku.

Biću sjenka  Mjeseca.
Biću glas u Vjetru.
Biću Putnik u Noći.
Biću nešto i biću ništa.

Neću biti lopta, ping-pong lopta.
Neću biti igračka u rukama Nade.

Stajaću na ivici.Ivici između vida i nevida.
Stajaću između krajnosti, na ivici banalnosti.

Ignorisaću hladan zagrljaj realnosti.
Biću sanjar na krilima stvarnosti.

Neću biti prosjak moralnosti.

Neću biti istina u krinolini lažnosti.

Biću biće u nebiću. Naličje u liku.

Biću ja.

(C) Nevenka Alispahić

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/52458

Ljubav ne boli – Nevenka Alispahic

90 пута прочитано

Pricali su,
pricali i dugo i cesto
i vracali se uvijek s kraja
na pocetak bez kraja,
uvijek na isto mjesto.

Pricali su ocima,
usnama
prstima
a i onim dugim
najduzim
udaljenim cutnjama.

Pricaju i sad,
u nepricanju svom
i svako na svojoj strani sluti
ono drugo o cemu cuti.

Negdje se cuje
poznate pjesme zvuk
i nocne tisine huk
prozeto njegovim
„volim te“
kao eho odgovara njeno
„bolis me“.

Mijesa se i bori
nijemi nocni cas
dva glasa
se susrecu 
i medjusobno nadmecu
duse se bore 
nemocne da prebole.

I cuje ona sasvim jasno
njegovo cutanje glasno
ni jedno ni drugo
nema tu moc
da zadrzi srce ludo
da ne luta kroz noc.

U lutanjima svojim
na istoj se Zvijezdi srecu
i tu pricaju do jutra
obecavajuci jedno drugom
da nece doci sutra.

Noc ceznjom treperi
zrak ispunjava
necujan sapat
jednog upornog
„…volim te…“
i jednog tvrdoglavog
„…bolis me…
a ljubav ne boli,
ne, ne boli kada se voli…“

Gubi se sapat
u znanim daljinama
gusto tkanje noci
postaje prozeto
neznanim blizanama
s jedne Zvijezde 
zrno je praha palo
i na horizontu
ispisalo;

„Ljubav ne boli,
Ljubalju se lijeci
Ljubav je melem 
s puno zagrljaja
i malo rijeci,
Ljubavlju se osmjeh pise
i svaka suza brise.“

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/42169

Neveka Alispahic

93 пута прочитано

ROSE-9-1

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/42165

MATI

85 пута прочитано

Šta napisati, šta reći
a da dostojno bude
imena Majke,
da se ne oskrnavi
frazama i izlizanim riječima
da zvuči snažnije i jače
od ta četiri slova velika
u koja stane više od pjesme,
više od priče,
od romana svih ispisanih
i neispisanih
kada se izgovori MATI
čitav univerzum stane,
kad usne samo šapnu
tu malu riječ velikog odjeka,
kad zazovu MAMU.

Od kad te rodi,
pa dok diše,
nad tobom bdije,
strepi, u krilu njiše
i kada iz krila poletiš visoko,
budno tvoj let prati
Majčino oko,
s tobom se smije i kad
joj do smjeha nije
s tobom plače kad se tebi plače,
i kada te grdi Mati te miluje,
Mati tješi, bodri, umiruje.

I kada joj ne kažes ništa
Mati sve tvoje misli zna
i kada se brecneš na nju
Majka te toplo pogleda.

MATI, riječ od svega veća,
žena od svega jača
kao štit pred tobom hodi
do zadnjeg svog daha
kroz život te
nevidljivom snagom vodi.

I kada jednom utihne umorno
joj srce
u očima joj pročitati možeš,
samo jednu misao i jednu brigu
kakvi će puti biti tvoji
i zadnjim dahom ona se moli
za sreću svojeg čeda milog
blagoslov nijemi ostavlja
pitajući se da li je
dovoljno MATI bila
da je se sjeti čedo njeno
kad više ne bude tu bila.

Ni u tom zadnjem dahu
Mati na sebe ne misli
nju zadnja briga mori
da li je zaslužila da je čedo voli.

Šta napisati, šta reći
a ne oskrnaviti riječ
od svih riječi što ima odjek najveći?

Ništa, nema dovoljno velike riječi
zagrljaj jedan biće joj dosta
ako ste još kraj nje srećni,
ili jedan cvijet položen kao pomen
da MATI zaslužuje sve ono
što joj nismo umjeli reći.

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/42127

Dinarski kod ( besmislen kod rijeci )

102 пута прочитано

Od cega sam sazdana pitas ?
Eh…dragi moj…
svega tu ima
i vazduha
i vatre
i dima
po koji oblak kisni
nesto od svakog okeana
kap juznih mora
mnogo vjetra u kosi
dok u srcu bura oluju nosi…

Sloj zemlje praiskona
posut kamenom dinarskog gorja
puno olova
dio divljih suma
trag pokosenih livada
i jos se tu nadje
oreol od proljeca
sto mirise na kasno ljeto
utkano u koracima svih jesenjih boema
sto se gube u zaledju
hladnih zimskih poema…

Da…svega ima…
i srece
i zuci
i cemera
i zadnji sloj
prkosno stoji
posut pepelom spaljenog sjecanja
na kocki crnog mermera
od nekog ruza zaboravljena
ironijom svijeca dogorjela
sladunjav miris tamjana…

I…iznad svega…
pregrst nemarno rasutih slova
koja mozes da slozis
u besmislen kod rijeci
i odgovor na tvoje pitanje
samo ce ti se reci…
u besmislu se ionako
dragi moj…smisao krije…

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/42087

Idite, srecan vam put – Nevenka Alispahic

108 пута прочитано

Dosta mi je odlazaka nekih iznenadnih,
dosta mi je izgubljenih dijelova mene
i sjecanja koja postaju sve bljedja
ma kojim ih bojam bojila,
ma kojim katancima cuvala.

Dosta mi je iskrivljenih ogledala
u kojima me drze kao zarobljenika
bez prava na sopstveno slikanje
bez prava na odabir boja
i haljinu vlastitog kroja.

Dosta mi je sijanja bez zetve,
zita bez sjetve,
crnih ptica grabljivica
i ljudi poznatih nepoznatog lica.

I zato, idite svi bestraga!
Idite kud vas je volja, 
odbijam da budem zatocenik
u iskrivljenom ogledalu rozih boja!

Odbijam sve teorije zavjere
i sve kompromise bez logike,
necu da budem dio sarade
mali pajac globalne maskarade!

Dosta je, previse lose odigranih roli
u mnostvu trecerazrednih filmova,
necu da sjedim i gledam, necu da tapsem
jer, eto, tako treba!

Necu! Idite, i srecan vam put,
moj zivot je moja stvar,
moje zastave imaju svoju boju i grb
i zato biram sebe u sebi
i u svojoj tvrdjavi, svoj mracni kut.

U sebi sam svoja na svojoj zemlji,
i svoju cu himnu pisati sama,
bez krivih nota i loseg takta
odsvirace je orkestar violina
sa zicama od svilenih niti nebeskog baldahina.

I nazovite me kako vam volja,
samo vec jednom idite,
imam ja svoja cvjetna polja
svoje Orfeje i Euridike
i vise svjetla u svome mracnom kutu
od svih lampiona koji nad vama trepere.

Dosta je, idite, siroko vam polje,
idite gdje mislite da treba, da je bolje,
samo zaboga, nemojte, ne vise
ne ucite me kako se zivi, dise,
kako se osmjehom po srcu pise.

Po mome licu pasce jos mnogo sjena,
mnogo ce mracnih munja bljesnuti okom
i oluja protutnjati mojim putem,
ali, ne brinite, kad vas lijepo molim, 
i pustite iz tog iskrivljenog ogledala
moje skromne skute.

Pustite da budem to sto jesam,
svoja u sebi bez sebe,
vise me ima takve, bez dijelova,
i vise postojim nepostojeca
nego sto u sebi ima sebe
globalni trend rozih sreca.

Jer, ja placem kad mi se place,
vristim kad mi se vristi,
smijem se kad mi se smije,
ljubim kad volim, a ne kad to tako treba
i mirna sam, mirna do Neba.

Idite, i nosite svoj sareni svijet,
trendove i kicene modne detalje,
i, nikako, ne zaboravite skinuti maske
ako jos uopste mogu da se skinu,
ako nisu s vasim licima srasle!

 

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/42023

Tebi – Nevenka Alispahic

136 пута прочитано

Pisati pjesmu Tebi je…nemoguće.
Ti si pjesma.
Znaš, ona koju kad jednom odslušaš
slušaš opet i opet i opet…
Jednom zauvijek.

Pisati Tebi, to je kao krotiti vjetar.
Ne staneš ti u stih, ni u pjesmu, ni u knjigu.
I izgube se riječi ispod mojih prstiju.
Rasprše se snovima.Tvojim snovima.

I zato, samo raširi ruke i pusti
da se poput vihora sjurim na tvoje grudi,
da osjetim kako se leti, 
da vidim kako Sunce, Vjetar i Ptice
ispisuju pjesmu davno napisanu,
a još neodslušanu dovoljno puta
da se zasiti uho tog zvuka.

I onda sklopi ruke oko moga struka,
ušuškaj me u zagrlja koji je 
jedini bio sinonim za – siguran,
u zagrljaj čija je definicija osmjeh,
u zagrljaj gdje se postaje i ostaje Princeza,
u zagrljaj iz kojeg nikad ne poželiš otići.

I spusti bradu na kosu boje zrelog žita,
osjeti vjetar kako ponovo leluja 
nemirnim pramenovima 
koji ti miluju lice poput ljetnjeg lahora
i kada snjegovi lede dah
i kada kiše padaju 
i kada se bura razgoropadi
prijeteći da me otme iz tvojih ruku.

I kako napisati pjesmu o Tebi,
kad sav si sazdan od nje.
Zato, samo me zagrli čvrsto,
i pusti da slušam kako dišeš,
i čujem pjesmu što Tvoje srce
komponuje mome uhu.

Ta pjesma je – Pjesma,
sve druge su loš raspored rima,
jer Ti si sav od Pjesme sazdan.
Ni pokušavati ne treba 
od Pjesme praviti pjesmu
od najljepšeg stiha loš stih.

Zagrli, samo me zagrli
i drži me tako do vječnosti
u zagrljaju za koji je 
sinonim – siguran,
u zagrljaju u kojem se ostaje
i kad se drumovima nepoznatim ode.

I nemoj me pustiti nikad.
Zaključaj vrata svoga sna
i baci ključeve u plave dubine
neka se pjesma sama ispiše,
sama kroz noć proljećem zamiriše.

Pisati pjesmu Tebi…ne, ne ide.
Ti si Pjesma.Sav od pjesme tkan.
Ove riječi nevješto skrojene
nisu pjesma o Tebi,
ovo je Tvoj neodsanjan san.

Stalna veza (link) ka ovom članku: http://poezijascg.com/poezija/archives/41899

Pages: Prev 1 2 3 4 5 Next

Load more