Vavilon-Stefan Besovic

Djecaci sivih ociju,

tumarali su kroz noc,slijepim ulicama…

Slusajuci pjesme o davno zaboravljenim herojima,

suvise bolesni da bi umjeli da vole…

Otrovani osjecanjima od prvog daha,

sa bodezom u tijelima,

gledali su otpad na ulicama.

Miris njihovih uvenulih dusa,pravio je stit,

sprecavajuci da pogledi radoznalih,

praznih prolaznika dospiju do njih.

Gladni za poezijom,gladni za istinom,gladni za zivotom,

kucali su na gvozdena vtata,niko nije otvorio.

Sunce bolesno grije,mogu osjetiti vazduh,

dok se lijepi za njihova pluca…

Izgubljeni djecaci povracali su po ulicama,

svoju bol,svoju gorcinu koju su prethodne noci,

ubijali,na kraju isto tako izgubljenog grada.

Bezimenog grada koji je smrdio na trulez,

i nije cudno sresti mrtvaca koji te moli,

za slobodu,za jos jednu priliku,

uvijek u strahu da ce biti odbijen.

Drzali su zivot u rukama,toliko vreo,

toliko snazan,morali su ga ispustiti,

jer opekotina se sirila po njihovom tijelu…

Sjenke postoje da bi znali,

koliko smo prazni i nistavni.

Jadni djecaci,slavni djecaci,

iz cijih grudi svakog trena prsnuce zivot,

pruzajuci prasnjavim ulicama viziju,

izgubljenu pod velom noci,

koju slabi snopovi svjetlosti ne mogu osvijetliti.

Marsirali su plocnicima smeca,

u njihovim tamnim kaputima,trazeci otpadnike

i djubriste smrdljivog grada…

Djubriste u cijim glavama su ideje novog svijeta.

Njihova proslost je izbrisana,sadasnjost trula,

a buducnost nikada nije postojala…

Nocima su slusali tisinu dok grebe zidove,

i udara u masne prozore odbijajuci se do njihovih usiju.

Gledali su prazninu kako ispunjava prostor,

izmedju poda i plafona,dok cekaju svoje prijatelje,

koji napolju prodaju sve svoje ideje za hranu.

Osjecajuci ukus bakterija u svojim ustima,

znali su da nikada nisu sami…

Druzenja sa ludim Dzekom Danijelsom

i sa cigarom u rukama,drzeci isjecke iz novina,

sa fotografijama nagih prodanih boginja.

Pljuvali su svoje zelje,bolest i strasti po njima,

na kraju ih mrzeci zbog njihovog ropstva,

muskoj pohlepi kojoj prodaju svoja tijela za tron.

Djecaci su zeljeli svoje djevojcice,

koje su venule u zatvorima zbog prirodnosti.

Njihove pijane muze…

Zajedno napusteni od porodica,

bez mjesta koje bi nazvali domom,

smisljali su nacin da okoncaju zivot.

Zavrsavali su u ludnicama,

kljukajuci ih tabletama,zeljeci da prihvate,

novu stvarnost,koja je daleko opasnija i daleko bolesnija.

Ljudi slusaju bajke.

Ljudi vjeruju u bajke.

Ljudi ne zele da zive bajke.

Zele da vole,a da ne znaju sta je ljubav.

zele da zive,ali da ne znaju sta je to zivot.

Dan kada je gusjenica,nije gutala prasinu,

njen poslednji dan…

Utopljene gladi-Stefan Besovic

Kraljica je rodila kceri,

istog dana je umrla od sramote…

Mi,njeni nerodjeni sinovi

cekali smo u redu za hranu,

ukrali smo kupone prethodnog dana…

Kazu da je smrt tisinom isisala zivot,

sa usana Bodlera,koliko samo praznih bajki…

Ja znam,da je on,Dante posrnule epohe,

umro od gladi,jer nije vjerovao u novac.

Bude se prve price stidljivih sjecanja,

zarobljeni u vjestackim stihovima,

nisu nam znali objasniti,

zasto nikada necemo vidjeti svjetla Pariza.

Koza sputava svu ljepotu praznine,

ispunjenu mirisom crvene boje…

Ne umijem disati,jednostavno ne mogu,

zaboravim da je to nuzno raditi,

ne bi li ostao ziv,ali ne mogu suvise boli.

Plakao bih danima,drzeci glavu u rukama,

ali bola jos uvjek nisam svjestan…

Koliko samo mrzim svoje ruke,

narusavaju sklad njene kose.

Gledao sam njene rijeci

i u prolazu dotakao svaku misao.

Vrijeme se slivalo niz naga tijela,

ostavljajuci pukotinu za sobom,

taj iskreni osmijeh…

Promrzlim prstima pleli smo vijence,

nikad odsanjanih snova,

nebo se osjecalo u plucima,

dok su stranci saputali…

Zasto smo rodjeni?

Pjesma koja je ispjevala ne napisanu kritiku-Stefan Besovic

Napisali su destruktivnu poeziju…

Savrsenu-barem oni tako kazu.

Stih je slobodan,

oslobodjen okova (isuvise).

Pjesnici trule u grobnicama podzemnih gradova.

Zlocin i kazna…

Stvorili su monstruma…

Ziv je…

Servirane duse u zlatnim tanjirima,

naucen da u jednoj ruci uvijek krije noz.

Stih koji oduzima sjecanja,

zvuk pomijesan sa svijetlom ubija,

bez savrsenstva pokreta,

bez harmonije,primitivno

u haosu nemarnih poteza…

Obredni ples rijeci,koje mogu vezati,

mislima je u halucinaciji oduzeo oci…

O Tea,da li si sama,

na ulicama sto kupaju se u prasini?

Rekla si da volis strah,

i vrelu krv u plavim zilama.

Poslednji ljudi koje smo znali,

nestaju Tea…

Ali ti,ti ostajes hladna,

kao les najdraza,

ne das se uplasiti

od praznih prica o iskasapljenim stihovima,

koji lutaju naoruzani do zuba,

oduzimajuci smisao smrtnicima.

Polu-bogovi rodjeni u bolesnim umovima,

istinom su uredno skupljali,

bezivotna tijela i bacali ih u ocaj.

Izmedju njihovih redova,

nasla si toliko zeljenu slobodu,

koja lijeci tvoje oziljke.

Anestezija svijesti,

misli nadgrizaju…

U tvom dnevniku,dan je 32 decembar,

godina ne postoji,

zapisana je prva pobjeda.

Najzad…

Bilo je i vrijeme…

Izgubljena poezija u primitivnom pakovanju-Stefan Besovic

Jecaji boemskih muza,

plac nebeskih boginja,

gnijev bogova,

bolesno je uvijek biti normalan.

Bolesno,bolesno,bolesno,bolesno…

Koliko puta ponoviti ovu odvratnu rijec,

koja smrdi na istinu?

Koliko puta?

Otrov je sve sto nas okruzuje!

Jadno je sve sto nas okruzuje!

Bolesno je sve sto nas okruzuje!

Bog se boji ljudi

i njihovog bolesnog uma.

Bolesni zivot,propala organizacija,

jos jedan bolestan eksperiment.

Mi smo samo pogresni ljudi,

u pogresnom vremenu,

rodjeni da budemo ono sto nismo

i kada nas poslednji put zrak zagrli,

mi bicemo zaista slobodni…

Citav svijet je virus,

bez lijeka,bez Doktora,

koji je nudio pomoc i prijetio

svojim bolesnicima…

Jadna Majka koju siluju

i pljuju sopstvena djeca,

prljajuci je svojim bolesnim hodom.

Zivjeli smo u velikoj vinskoj boci,

i popili smo svu draz,do kraja…

Otvori mi cep,zelim izaci…

Bolesni ratovi,revolucije,kraljevi,

zakoni,svestenici,gradovi,sistemi,

nacije…

Bolesne masine,tvorevine,istine,

lazi,ljubavi,rijeci,snovi,strahovi…

Bolesne njegove ruke,njegovo bolesno oruzije,

bolesne njegove noge,kojima bjezi od stvarnosti,

bolesno njegovo oko, prozor u lazni svijet,

bolesno njegovo uho,kojim pretvara jadne krike,

u mirni bolesni zvuk…

Bolestan je njegov mozak,sprava za pretvaranje

lazi u realnost…

Bolestan je njegov novac,

kojim opravdava svoje bolesne zelje…

Ako je ovo raj, kako izgleda pakao?

Ako je ovo covjek,kako izgleda sotona?

Ako je ovo svijetlo,kako izgleda tama?

Ako je ovo ljubav,kako izgleda mrznja?

Slavljena tisina…

Slavljena smrt…

U iscekivanju gomile-Stefan Besovic

Sjedimo na obali,

cekamo poslednji zrak,

da prodje kroz nas.

Razbijeni valovi svjetlosti,

prljavih krila od krvavih rijeka.

Drvece raste u tisini,

stijene postoje da bi cutale,

dok gonimo snove koji podsjecaju,

na dane koje nismo prozivjeli…

Mozda bi nas oci bolele od svjetlosti,

zato hvatamo svoj strah.

Ponekad bijesne celjusti,

puste svoj plijen,

dan kada mozes vidjeti da zaista

govore ukopane glave…

Sakrij se od obicnih ociju,

u rusevinama imperijalistickog hrama.

Najzad,vise ne osjecam kapi prljave kise,

u kutiji snova moje su igracke,

zato progutaj zadovoljstvo,

jer samo umiremo…

Miris vraca sjecanja,sijece stvarnost

i ponavlja zvuk.

Nabrekle su sive oci,

licemjeri drobe krv,

okupani u ocaju,

osuseni vjetrom nemira,

u znoju su potopili um…

Stvarnost hoda kroz Had-Stefan Besovic

Muzika koju nikada nisam cuo,

zvuk je stvaran,ubija i boli.

Molim te,

voli me,voli me…

Ukus stvarnosti,miris bolesti,

osjecaj pripadnosti,

bol je gorak,

ne mogu voljeti…

Prilike koje hodaju nebom,

prolaze kroz zidove sjaja,

prilike nestaju,gledajuci u dubinu,

vec je u stvarnom zivotu…

Bojim se,nestajemo.

Mi smo sve,

sve smo mi,

zvuk slobode je u krvi…

Otkuda onda ovi udarci,

ove oci,ova tama.

„San je otisao,da li me cujes,

ne osjecam te…“

Svijetlo ulazi,

mogu uhvatiti svijet i odsanjati ga.

„Vidis li me,gore sam,

ne smijem ostati…“

Mogu izmisliti stvarnost,

unutra i spolja,

ocisti me mirisa

i spasi me bola…

Bolesna Afrodita-Stefan Besovic

U poslednjem zraku jutra,

grebali smo noktima osusena lica

i pustili krv iz ociju.

Nasi prsti smrde na na zlocin,smrde na ljubav,

zagrizli smo sve one budjave rijeci,

koje su se nasle na stolu,u tami…

Otrovani osjecanjima od prvog trena,

iz tudjih knjiga smo naucili da zivimo,

suvise smo bolesni da bi smo voljeli.

Ostavili smo prozor otvoren,

ljubav ce uci nosena mirisom pozude.

Dolje niz ulicu,prilike su samo stajale,

na kisi i gledale kako postojimo.

A nestao sam te noci…

Razapeti osmijeh slivao se niz mokra tijela,

ujutru su javili,djecak koji je progutao zivot

umro je od grceva u stomaku.

Bol izgradjen od nemirnih pogleda,

rastrgao je njegovu utrobu…

Ne mogu dalje.

Molim te,pricaj mi o sreci,

zasto ponovo cutati?

Prodali su sve razloge za smijeh,

nijedan dovoljno dobar za kraj.

Grizli smo svoje prljave ruke,

ne bi li se oslobodili okova,

utopljeni zauvijek u nektru podzemnih bogova…

Zaudaranje misli na nepotrebni smrad-Stefan Besovic

Nebo od tamno-crvenih cigli

i betonske rijeke koje sijecu lice

nisu dovoljne da opravdaju tvoju sumnju,

u toj sramnoj i naizgled dosadnoj raspravi.

Ubijas li ponovo ili samo otimas duse,

u paramparcad polomljenih istina,

ciji otisak nije zalijepljen na zidu.

Ukrao si, zar ne ?

Nas poslednji razlog,nije igracka

koju mozes razbiti da bi zadovoljio

i nahranio svoju pohlepnu znatizelju.

Nudis mi svoje prljave ruke,

ne mozemo ostati isti,

sa nozem preturas po fiokama

u sobi vremena,ne bi li nasao

dosadu i preuredio njenu utrobu.

Dosta,ona ne pripada samo tebi!

Moramo sve podijeliti,

kristalne suze ne mogu nista promijeniti.

Mi smo baceni u ocaj,

mi smo umrli u smiraju noci

u eksploziji prvog vatrometa,

spaljenih sazvezdja,

ciju istinu krijemo u sklopljenim prstima.

Ne dozvoli da te otisci zavaraju,

staklo je ravna povrsina,

nase mjesto je upravo tu…

Pravila ponasanja pojedinca-Stefan Besovic

Mi smo proklete zrtve,

pateticnog i jadnog obreda.

Noz osjeca zile pune prirodnih sokova.

Spaljeni vrtovi nebeskih ravnica,

nebo ne prolazi kroz nas.

Talasi svijesti beskrajnih pravila,

nabijeni zauvijek,na zubu vremena.

Lezali smo u hladu jesenjeg drveca,

dok nisu rekli da bjezimo,

lesinari bijele pustinje.

U sukobu realnosti,

mjesecina vise nije u gradu.

Zagrljen hladnim vazduhom,

postajem svjestan da postojim…

Ugasene ambicije sledecih dana,

mracni druidi stvaraju ples.

Promaseni ritam ne poznaje melodiju

ponovo nisam naucio da volim…

Jedno davno zaboravljeno sjecanje,

stajace na ulazu bezlicnog hrama…

 

„Mia kaže da čuje glasove, a ja…samo tišina“- Stefan Bešović

1
Rodjeni smo mrtvi,
iako cujem da sve vise djece se poslednjih godina,
budi sa zivotom u plucima.
Neki su od njih,
na svojim glavama,
nosili Van-gogovo uvo…
Bio sam juce u prodavnici,
zena na kasi me je cudno gledala.
Rekla je da je ljudima,
kao sto sam ja,
mjesto u ludnici i da mi je hitno potrebna terapija.
A samo sam zelio da te obradujem.
Barem su se vjestice,
prema meni ophodile normalno,
mada su poslednje uho,
prodale nekom penzioneru,
jadni senilni starac,
misli da ce kupiti vjecnost,silikonske bajke…
Steta…
Sigurno bi ti divno stajalo.
Van Gog je savrsen slikar,
impresija potopljena u bolesti zivota.
2
Slava tebi Dionise,
tebi i slugama tvojim,
ali nocas tvoji plodovi,
ne pruzaju zaborav.
Nju unistavaju glasovi,
rastrzu njene misli,komadaju oci,
zarivaju se duboko u meso,pod noktima
Sta mozemo pruziti vise zivotu,
osim svojih uvenulih tijela?
Poslace je duboko,jos dublje
u ponore rudnika(ispitivace ispravnost vazduha)
Umrece kao i ljudi iz njenih prica.
Za ostale,bice to jos jedan,
naizgled obican dan.
San o sreci koji se predstavlja kao moja,
jedina,susta realnost
mogao bi nestati…
Ne smijem to dozvoliti…
Glasovi ce prestati,
obecavam ti…
3
Jadni Betoven i njegova gluvoca!
Da li slijepi sanjaju u boji?
Da li gluvi sanjaju zvuk?
„Pozurimo“-rece Kihot-„Daleko je njegov grob“
Zurili smo,
ali noge su bile teske,kao olovo…
Bog je oslobodio Betovena zemaljskih glasova,
doslo je vrijeme da se iskupi,
u poverenju,ukrascemo njegove usi…!
Ljetos si ionako naucila jezik znakova,
govorila si,da samo slutim zlo,
bio sam u pravu…
Nijemi i gladni obecanih nebeskih trpeza,
oduzece tvoje misli,
prodati ih po niskim cijenama.
Morali smo ugasiti plamen njihovih glasova.
Na groblju smo zatekli Frenkestajna.
Ponovo je opijen idejom,da moze
podariti zivot iz utrobe,njegovog uma.
Cisto sumljam…
Mada je ljubazan mladic,
pokazao nam je put.
Kihot ga je znao od ranije…(duga prica)
U tom poslednjem dahu,
ucinili smo sve sto je bilo potrebno,
najzad smo slomili vazduh u paramparcad
i prosli kraj laznih strazara…
Znali smo da se nas cilj,
nalazi tamo,
u tamnici zalijepljene svijesti.
Oprosti,ali davno su umrli bogovi…
Virus tisine u nasim je rukama,
otrovacemo se zajedno,
jer samo tisina ce reci,sve ono sto zelimo…
Suvise kasno…
Probudili smo se u lancima.
Tip koji podsjeca na sve ono,
ogavno,trulo i prodato
iscitao nam je krivicni zakon,
cin ljubavi ne zanima porotu,
i ne pripada dijelu presude.
Krivi su…
„Osudjeni je naveo da je sve uradjeno,
u samoodbrani od glasova,koji se javljaju,
djevojci u rudniku,u koju je on,
najvjerovatnije zaljubljen…
Provjerili smo…
Rudnik u nasem gradu,ne postoji vec godinama,
osudjeni ce biti poslat,
na klinicko lijecenje.“
Kihota vise nisam vidio,
vjerovatno su ga zatvorili,
u nekoj od kancelarija,na 84 spratu
betonskog cudovista.
Pustice ga da istruli medju papirima i arhivom,
u odijelu,daleko od svog oklopa.
Na putu sam sreo i Frenkestajna.
Rekao mi je da je Betoven ziv,
i da je u redu to sto smo,
u ime ljubavi,oduzeli njegove usi
(njemu vise nece trebati)
Ako ga budu pozvali,
svjedocice u nasu korist,
sjajno…
4
Zidovi su moja stvarnost.
Ne znam koliko sam dugo ovde,
cini mi se da je od juce,
proslo hiljadu godina.
Mozda sam i rodjen ovdje.
Probudjen ziv.
Nisam osjecao krv,
nisam osjecao meso,
osudjen sam u okovima tijela.
U zadnjoj fioci imam pisma,
djevojke koja cuje glasove onih koji su nestali,
negdje izmedju dva trena sna.
Moram joj pomoci,
javiti joj da sam ziv,
znam to,jer svaki put boli,
kada udarim glavom o zid…
Medicinska sestra koja radi ovdje,
dala mi je zilet,
kaze da se obrijem,
zar ne vidi da nemam bradu,
mozda osjeca puls mojih misli…
Ko sam ja?
Sjecanje je,mutno,daleko
znam samo da je napolju bio snijeg.
Muzika…
Kihot je svirao pod ulicnim svijetlima
i Frenkestajn je bio tamo.
Stvarao je ples,rodjen bas u tom trenu.
Klecao sam pred njom(a rekli su da nije stvarna).
Nije bila boginja,
nije ni morala biti,
bila je jednostavno prirodna,
obicna djevojka iz rudnika.
Nikad nisam bio siguran sta osjeca,
cak ni sada,
dok zilet mirise moje zile
i osluskuje tok mojih plavih,nabreklih sokova.
Dolazim,postacu jos jedan glas u njenoj glavi,
postacu dio nje…
Sapatom cu probuditi,
ponovo njene snove…
Krv je puna nemira,
dok tece prasnjavim podovima
niko nije bio spreman,
mozda je samo ljubav,
umrla tog snijeznog,zimskog dana…

Grobnica – Stevan Bešović

GROBNICA

Noc brise poslednji trag,
sa blijedih, sumornih lazi
ne mozes se sakriti od svjetlosti,
zatvaras oci, vidis njihova lica,
cekaju tvoj pad.
Smijeh je uzasan, izoblicen,
dodirni tisinu, dodirni je.
Rijeci koje se ulivaju u more ocekivanja,
dubine nemira, u kojima tvoje misli se dave.
Nisi srecan u ovoj grobnici,
zidovi od zlata blijedog sjaja,
gusis se, ne cujem te…
Ti ne razumijes, oni su oduvijek tu,
pogledaj me, njihov dah ledi misli.
Okovi na licu, zarobljeni osmijeh,
okreces se, ne postoji nazad…
Ne gledaj, ne gledaj moje oci,
otrovaces krv u zilama.
Poznati stranci cekaju dan,
znas da ne dolazi.
Sanduk koji nosis suvise je tezak,
da li me plasis sjecanjima,
ne mozes reci da nisam pokusao,
moje ruke tako su umorne, tako vezane,
nebo polako dobija boju nase gorcine,
vrisak tvog pogleda plasi me.

(C) Stevan Bešović

Apokalipsa – Stefan Bešović

APOKALIPSA

Pitali su ih da nisu vidjeli stvorenja, slicna njima.
Dole u magli-rekose im-bili ste uramljeni na
zidu nekog umjetnika.
Izvrsena je potpuna reformacija osjecanja.
Trazili su objasnjenje,ali su ovi znali samo da
su tako rodjeni.
Cudan je ovaj nas bluz.
Usli su u voz i otisli u proslost.
Pogresan peron,u pogresnom vremenu.
Voz jos ne bjese smisljen.
Mjesec je progutao dan,
pred ocima svih prisutnih.
Zatrovani odnosi u performansu poznatih lica.
Niko nije sprijecio,a mrtvaci su i dalje cutali.
Ujutru je skupljena vojska,
citav jedan roj izgubljenih pjesnika.
Zraci su se prelivali,
u talasima svjetlosti,
a oni su sjedeli,tamo gdje padaju sjenke.
U iscekivanju novih misli,
ocistili su nebesko oko,
ali slijepi su nasi posrnuli andjeli,
tamni od dima,bolesni od cadji.
Hodali su suvise brzo,
njihove ruke nisu krila
sve je to davno zapisano…

(C) Stefan Bešović