ŠIMŠIROVA TUGA

19.11.2009.

Pod šimširom tihim sada nikog nema,

al’  mi vjetrić šapnu: tu samo smrt drijema

od onoga dana kada kuja-majka

osta bez svog psića jedinca nejaka.

/

Nemoćna i stara, a htjela svoj okot

da sačuva u injem okovanom danu,

ali sama tužna, bez izlaza srećnog -

nikad izliječenu, mrtva nosi ranu.

. . .

Njen gospodar sjedi u svom toplom domu

s porodicom svojom uz graju i smijeh -

i ne haje što je stara ljubimica

skotna pod šimširom – k’o da nije grijeh.

/

Kuća puna sreće, pod šimširom tuga;

od ledene studi kuja štene krije -

tijelo joj se trese dok je snijeg pokriva,

ali mrtvo štene još nesvjesno grije.

/

Narednoga dana, kraj šteneta mrtvog,

nepomičnu nađe svoju ljubimicu

taj što se ne sjeti kada je trebalo

ljubav da joj pruži i toplu kućicu.