Slova u oku

U očima mi je sve bilo napisano


Jasno, kao perom na papiru


Nisi ni pokušala da pročitaš.



A ja, kad god te pogledam

 

Pokušam da te pročitam

 

U tvojim očima srcelomnim,

 

Na tvojim usnama zmijolikim,

 

U tvojim pokretima koji me sasijeku,

 

I večeras, na hladnom pločniku

 

Pokušavam da nesto pročitam na tebi

 

Dok malim rukama stežeš kragnu kaputa

 

I nista ne govoriš,

 

dok pričaš nešto nebitno.

 

 

Je li moguće da nemaš šta da kažeš

 

Ili nećeš, ili se bojiš?

 

A dovoljan bi bio jedan treptaj oka,

 

Ne jači od treptaja leptirovih krila,

 

Najmanji pokret usana…

 

Dovoljno bi bilo i da ne uradiš ništa,

 

Samo da ostaneš minut duže.

 

 

Svaki put kad se sretnemo

 

Ostanes mi ponesto dužna.

 

Topio sam pahulje na tvojoj kosi toplim riječima,

 

Smirivao ti nemirne oči nježnim pogledima,

 

Pružao ti poklone sa sjajnim trakama od riječi,

 

I zauzvrat dobijao praznu ćutnju,

 

Okrutniju od svake psovke, uvrede i kletve.

 

 

Zar ne vidiš da klečim pred tobom,

 

na ovom prokletom pločniku,

 

bez ponosa, kao pas,

 

Da ne vidim i ne čujem ništa osim tebe,

 

Da čekam najmanji znak naklonosti…

 

 

Zar ne čujes kako mi srce bije,

 

Da te molim,

 

Da sam ti spjevao pjesmu,

 

Da te okivam u zvijezde…

 

 

Zar ne osjecaš ovu toplotu,

 

Ženo, da ti topim ledenice sa obrva,

 

Moju ljubav koja se bori da probudi tvoju,

 

Dušu koja izlazi iz mene da te prigrli…

 

 

 

*********

 

 

 

Meni je prosla vječnost,

 

a sve se ovo zbi’ u jednom trenu.

 

– sve moje riječi, osjećanja i želje.

 

 

A sledeceg trena već si me pročitala,

 

Stavila topli dlan na moj obraz

 

I jednim dodirom mi odgovorila na sve.

 

 

Bila si mi svetica što u trenutku rješava sve muke,

 

Bila si mi sablja sto razveza taj čvor od osjećanja

 

Bila si mi blještava, božanska zora.

 

 

 

© Zlatko Živković

Bila si moje ostrvo

Zamijenila si moje ćorsokake blještavim ulicama

Moje ništa svojim sjutra

Moje ružne vidike svojom ljepotom

Stavila si svoje malo carstvo na sve ili ništa

Zbog čega?

Zbog mene…

 

Nijesam ti mogao vjerovati.

Naviknut da vjerujem samo onima koji mi zlo čine

Sa njima sam znao na čemu sam i šta da očekujem.

 A od tebe ne.

 

Zašto mi ti dobro činis?

I ti si zemaljskog soja…

To nijesam mogao shvatiti.

Jer svijest mi bijaše zlom otrovana

A duša gorka ko pelin, med nijesam kušao.

Nijesi andjeo, nijesi vila nadgorkinja;

Zašto bi mi dobro činila?

 

Ti si ljepota koja zaslužuje bolje,

Previše krhka da bi bila nezaštićena

I postala dio mog svijeta.

Na zlo sam se odavno navikao,

ali na tebe nijesam mogao.

 

Mila, zbog toga sam te ostavio,

Da bih tebe zaštitio od sebe

I sebe zaštitio od tebe.

Slomio sam dva srca,

Ali neka, preboljećeš,

A ja sam na tugu navikao.

 

Ti ćeš se vremenom vratiti na staro,

Ja još prije.

Ostale su neke divne slike,

Koje čuvam u dnu duše,

Da ih ne proćerdam na pijane čase,

I priče dokonim propalicama,

Nego da budu zadnje što ću vidjeti

Kad zadnji dah ispustim.

Da me sjete da sam te imao

I da put nije bio besmislen.

© Zlatko Živković

 

San, želja, Ti

Prepoznah ti lik

Iz sna i želje.

 

Te sjajne oči

U san su mi dolazile.

Miješao se njihov sjaj

Sa zorom,

Sa bijelom posteljom,

Sa zracima sunca,

Koje su moje oči upijale.

To jedan bješe san,

Ali ga bolje zapamtih

No bezbroj drugih koji se

Po budjenju sa javom izmiješaše.

 

Prepoznah te iz želje.

Iz želje koja premaši

I nadživlje sve druge želje,

Koja bujici vremena odolje,

Koje prodje, a ona ostade.

I ostade i onda

Kad zrelost razbi

Sve iluzije, zablude i nade.

Ta jedna želja ostade,

Kao jedna zvijezda vodilja,

Koja me danas tebi donese.

 

Poznajem te tek toliko,

Da te mogu prepoznati.

Ovoj priči znam početak i kraj,

A za sredinu – šta Bog da.

 

© Zlatko Živković

Balada za M. – Zlatko Živković

 

BALADA ZA M.

Zaboravio sam kako sam te volio

Dječijom ljubavlju

naivnom, čistom kao suza

Bila si mi kao skupa igračka

Koju mi ne mogu kupiti

I zbog toga je jos više želim.

Bila si djevojčica sa ljepotom žene

U tvome držanju bilo je nečeg otmenog

Nećeg nesvakidasnjeg,

Što mi je privuklo pažnju na tebe

U moru žgoljavih djevojčica

Sa smiješnim kikama i pletenicama.

Bila si princeza plave krvi

Koja ništa nije stekla

Već se rodila s tim.

Zato te lako prepoznah sada

Poslije toliko vremena

Iste stvari mi privukoše pažnju

A ti mene ne prepozna.

Pružih ti ruku

I isprosih škrti osmijeh.

Šta bi nekada dao da sam to mogao dobiti,

Tvoj osmjeh i mekanu ruku,

Bar na trenutak.

Prazne riječi mi potekoše sa usana

Dok je On pričao ja sam bio na nekom drugom mjestu

Gledala si me zbunjeno

Kao što si nekada zbunjeno

gledala učitelja koji ispisuje formulu na tabli

A ja sam gledao to lice

zbunjeno do nevjerovatne ljepote.

Tek primjetih da imaš drugačiju kosu

Valjda si htjela da postaneš slicnija

Valjda ti je dodijalo da te razlikuju od svih

Ono što svaka djevojka pokušava da postigne,

Ti hoces da izbrišeš.

Ali mene ne možeš prevariti

Mene koji sam pazio na tebe,

Više nego na sve predmete u skoli

Kome si se uvukla u oči i uši

Kome si na koži ostavila žig

Koji vidim kad god se osvrnem iza sebe.

A ti, koja si ga stavila, ne vidiš ga;

Tako to biva u ljubavi za koju zna samo jedno.

Poželjeh da ti prodjem prstima kroz kosu

Da pritisnem usne na usne

Da te zagrlim i osjetim tvoju glavu na ramenu

Poželjeh svakakve djetinjarije

Jer kao dijete te zavoljeh.

Poželjeh da osmjehom izvučem

Tu sjetu iz tvojih oćiju;

Nešto te je mučilo te noci.

A ja bih sve uradio za tebe;

Stajao na kapiji kao pas,

Potukao se sa desetoricom,

Izigravao budalu i pajaca,

Samo da te nasmijem.

Gledao sam ljude preko nišana

Peo sam se na planinske vrhove

Preplivavao sam zalive

Prošao pola svijeta

Ali padam na koljena pred ovim očima.

Ne da mi Siranov nos,

Ne da mi Zvonareva grba,

Ne da mi lice Zvijeri,

Ne da mi peta Ahilova,

Ali izgleda da tebe ne plaše,

Inače bi već našla izgovor da odeš.

A ti vec stavljas ruku na moje rame

I primices mi usne…

Izgleda da smo jednako razliciti.

© Zlatko Živković