Monthly Archives: novembar 2007

dok te čekam kada ćeš da zoveš,

kad ćeš da se javiš i sretnim me činiš.

Ko će da te voli kad ne bude mene?

Kad postanem prošlost u životu tvome,

kad zelena trava prekrije mi lice,

ko će da te sanja mila djevojčice.

Znam da će ti ovo zamagliti oči,

ali sudba svoje planove ne mijenja,

jer doći će vrijeme kada moram poći

tamo kuda idu nepovratom zvani.

Da li će ti tada, kada me vrijeme zbriše

po ljubavi mojoj mirisati dani.

Oprosti mi mila, toliko te volim,

da pitanje ovo samo se nameće,

dali će i poslije, kad postanem sjenka,

grijati te dani ljubavi i sreće.

U trenima ovim , dok čekam na tebe,

dok mi od samoće srce tugom zebe,

sulude me misli vode konaćištu,

iz kog više nema povratka u ovo.

No znaj mila moja,

ovo nije moje oproštajno slovo,

već samo trenutkomizazvane misli,

u času samoće,

dok mislim na tebe.

No reću ti nešto srčano i jasno:

„Sve do toga trena, dok snaga me drži,

voljeću te snažno, zanosno i nježno,

kao sunce more, što ga ugrijava,

kao vjetar krošnje, u koje se plete,

kao potok vodu što kroz njega teče,

kao suza oko i kad ga opeče.

Pa makar me ljubav kao munja sprži,

                                              voljeći te mila do poslednjeg trena.“