ZAJDI, ZAJDI! – Božo Popadić Aktus

Bozo

ZAJDI, ZAJDI!

Slušam pustinju kako šuti,
dok kao totem indijanski,
zaboden u vreli pijesak stojim
a u meni bubnjaju
neki daleki talambasi,
i zurle svoj piskavi ton
do neba upućuju.
Žalobna pjesma,
daleka i široka visoravan
u mene se uvukla,
svira kroz srce mi
svoje vjetrove i studen.
Hladi se pijesak
pod nogama mojim,
dok u vrelini noći
negdje na kraju Mohava pustinje,
nebeski prostor
pogledom premjeravam
da bih dokučio
koliko je daleko od mene
ta visoravan i njeno prostranstvo,
što doseže tako daleko,
do beskraja,
kao pjesma zurli i talambasa.
“Zajdi, zajdi……” u mislima mi,
oči suše suze prije kapanja,
i one kao biseri padaju,
“…..jasno solnce.,,,”
tugu mi sakri i čežnju,
“……Zajdi pomrači se….”
da zvijezde u mom pogledu
suze ne vide i da joj ne kažu,
da zbog nje plačem.
Da plačem što sam ovdje,
u ovoj noći, u kojoj mjeseca nema,
već samo zvijezde žmirkave
visoko i daleko gore ne nebu,
i tišina koju čujem
i što čujem muziku žalobnu,
muziku koju ona sluša,
zagledana u iste te zvijezde,
sa njenog balkona.
Muziku sluša a ne čuje je,
jer čuje zavijanje kojota
u pustinji Mohava,
njene su misli ovdje,
kao moje tamo.
“Zajdi, zajdi jasno solnce,
zajdi pomrači se…”
ohladi vrelinu pustinjskog pijeska,
da i ona sklopi svoje oči,
da san je donese u
osvježenu pustinju,
gdje ću je čekati.

__________________

MOJE MISLI PUTUJU – Božo Popadić Aktus

Božo

MOJE MISLI PUTUJU

Sjedim,
zadubljen u misli…
oči zatvorene..
teški se kapci
na njih navalili..
kao od olova da su.
Bole…
bole oči..
bole misli..
boli duša.
U očima…vatra,,,
gori…
sve je u plamenu,…
zahvaćno.
 
PUTUJU MISLI….
tamo preko Atlantika…
tebi u zagrljaj,…
pod okrilje tvoje duše…
da se smire i umire….
da ti svu vrelinu predaju.
Vrelinu ljubavi….
za tebe…
što osjećam.
Da ti pokažu…
koliko još u sebi imam,,,
te ljubavi,
ljubavi prema tebi.
 
Milsli lete….
teške od ljubavi..
koja je ogromna..
gigantska…
jedva ju misli nose..
jer misli su moje nježne…
lepršave….
razigrane…
vedre..
kad na tebe pomislim.
I neznam..
hoće li isdržati teret ljubavi..
da ti ga prenesu
i vjerno dočaraju..
kad tamo strignu…
kod tebe…
u ookrilje tvoje duše.
 
Primi ih….i…
umiri..
nek se kod tebe
lijepo osjećaju…
Molim te…
molim….
jer te….
neograničeno volim.

PLES – Zoran Jovanović Hristov


Ples, na mesečini,
pod sjajem zvezda…
plešu umesto nas senke
i drveće na vetru.
pleše i pero u mojoj ruci,
svoj valcer po papiru
pleše moj nemir
zagrljen sa tvojim strahom
sve pleše,
samo nas nema na podijumu za igru
Igraju nervi,
žestoko, vatreno svoj flamenko
terajući prašinu
da zaigra prelepi tango
pleše gudalo po violini,
tužni i setni G-mol
prsti po dirkama klavira,
opet neki svoj ples
Sve pleše,
samo nas nema na podijumu za igru
I suza iz oka krene,
niz lice plešući tvist
U grudima srce bije,
neki svoj, teški, Rock
Budućnost polako gubi svoj plesni korak
A crni leptir
plešući na svetiljci pali svoja krila.
Nećemo mi da plešemo,
sve drugo, plesaće za nas
Naš ples je odigran davno.
 

Pages: Prev 1 2 3 ... 487 488 489 490 491 492 493 494 495 496 497 Next