DVA PTA DNEVNO

Otvarač otvara

konzerva zjapi,

guta nas u sebe,

zatvarač pišti i šišti,

polako se zaklopi konzerva.

Zamor,

drndanje, cviljenje, brektanje.

Treskanje, truskanje,

stenjanje, kukanje.

Otvarač ponovo otvara,

pritisak sve veći.

U glavi

sve zuji i šumi.

Guma smrad.

ponovo šišti zatvarač.

Konzerva

zveči i škripi.

Vonj znoja i ustajalosti,

nozdrva nadražuje.

“Nazdravlje”!

reče neko,

dok dim oči štipa.

Otvarač otvori

i opet konzerva zjapi,

nove sardine prima.

BEZ TEBE SUTRA NE POSTOJI

Za mene,
bez tebe,
sutra ne postoji.
Vrata za povratak u juče
još izmislili ili
otkrili nisu.

Postoji samo danas,
ti i ja,
na suprotnim
stranama svijeta.
Postoje još
želja i čežnja,
san i nada.
A da li i za nas?

Postoji i ljubav!
O da,
to znam,
to osjećam.
Ljubav koju
telepatski vodimo
ti i ja.

Postoji i još nešto,
ogromno, teško,
nepremostivo za sada.
Postoji ta užasna,
ogromna, siva daljina
što horizont u maglu uvija.
Što boli i ubija.

Ali i misli lijepe,
nježne i mile.
Misli o tebi divnoj postoje.
O tebi nježnoj
i svježoj kao prva
zimska pahuljica,
što radosti čarolije
u bijelom donosi.

Postojiš ti u mom srcu
i postojaćeš
sve dok moje danas postoji,
sve dok ja postojim.
A s tobom i sutra postoji,
samo sa tobom
srno moja mila.

‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚

NEVRIJEME

Tamno nebo, staze puste,
kišne kapi snažno pljušte.
Munja sijevne, svjetlost bljesne,
potom i grom snažno tresne.

Vjetar kišu razvijava,
jeku groma pojačava.
Lišće mokro tromo pada,
nevrijeme je iznad grada.
Svuda kiša, stud i tama,
krv se ledi u venama.

Oblak tmurni nebom brodi,
novu snagu daje vodi,
pa bujica njene veće
nose zemlju i drveće.
…..
Tamno nebo iznad grada,
a u duši studen vlada.
Sve zamrlo i zamuklo,
u tminu se sve uvuklo.

Nigdje svjetla, tek da kresne,
osim munja kada bljesne,
avetinjsku sliku stvori,
ko da samo nebo gori.

Grom kad grmne, sve se trese,
podsjeća na zemljotrese.
pa se onda sve utiša,
i dobuje samo kiša.

Nakon svega u toj tami,
primjetite da ste sami.

POKUŠAJ

Pokušaću danas pobijediti sebe,
pokušaća malo da te zaboravim,
pokušaću mila ne mislit na tebe,
i snove o sreći za tren izostavit.

Danas ću sa vjetrom plahim drugovati
razvijavat misli u krošnjama palmi,
pokušaću srećo stati tugovati,
da bar za trenutak ostane mi prazan
u srcu taj kutak ranjeni i tamni.

Danas ću sa morskim valom šaputati,
tvoje ime njemu tugo ću odati,
da dubna morska može sve nemire moje
u ime mi nade u se progutati.

Danas će mi misli biti tebe pune,
al’ ne one tužne što mi dušu more,
a srce mi danas u sreću se kune
kao da kraj sreći spoznat ne razume,
kraj pučine morske sanjaću do zore.

I kada se probudiš, snena ljepotice,
do usana tvojih moj će vihor stići,
ljubeći ti nježno i usne i lice,
dal će novu buru u tvom srcu dići.

Upitaj se tada kad cjelov osjetiš,
da li je to pravda i Božija volja,
da li možeš samo na tren da se sjetiš
da l’ je usamljenost naša od ljubavi bolja.