PEJZAŽIMA UMA
Mesec me goni,
ja neću!
Noć duga.
Meni se spava.
Mesec razbija prozor
i leti kandžama
mašu da pokrene,
ja neću
da mu pomognem.
Zavesa pade!
Mesec zajeca,
pa pobeže,
kao bednik u maglu.
San polako stade
da hvata pejzaže uma.
Slatki trenutak
tek što nije
isključio čula,
kad mesec zalaja u psu.
Poče šuma rastinja
da se plete pred strahom.
Misli se razlistaše
ko grane,
gde svaki list kula postane,
pa salve prete dahom topova
da otkriju začetak života,
koga možda i nema…
Nema za nas ljude…
A možda i blista,
negde duboko u nama?
Ko će to znati,
kad magla sunce zaklanja,
a vetrova neme da je odnesu?
Ko će nam snagu dati,
da iz nas isčupamo oluju?
Magle se raznesu
i šta otkrijemo?
Nabujalu struju
koja teče u ništa!
Jer sve je ništa!
A ništa ne postoji
i ničeg nema,
života nema,
sve je varka
igra podmukla
tog ništavnog ništa,
što ne postoji,
ali htelo bi da zablista,
večno u meni
što znam,
da i sam,
ne znam ništa.
I ko će nam podariti
taj silni glas,
da hiljade misl,i
jedna drugu čuju
i zakopaju sekire nepoverenja?
Ko će to moći?
Misli se tako ne kuju!
A i kad budu prestale,
posebne potoke da pune
i jedna drugom da se truju,
kad se sve sliju u reku
i krenu da potope onu jednu,
kojom beži tajna,
da li će začetak da pukne u letu,
na ivici postojanja.
A da li može dete,
koje ni majku ni oca ne vidi,
pa nestane odmah po rodjenju,
u carstvo stote planete,
da sutra prepozna svoje bližnje?
Ako se porekla svog ne stidi,
a svo znanje i želju nevidjenu,
pomeša sa htenjem i doslednošću,
oca i majku ima da dodirne…
A pesma koju pišem…
Potok drugi počinje da izvire…
Odbacam ga u reku
što tajnu mora da ščepa
u svoje vode.
No uzaludan je
zamah tupe sekire,
kad već mesec bledi,
a raste zora
i misao se gubi,
u carstvu sna,
nepogode…
A svaka
noć
duga…
(C) Ljubodrag Obradović