POEZIJASCG - forum POEZIJASCG -
DOBRODOŠLI NA FORUM O POEZIJI I JOŠ PONEÈEMU !
 
 POETNAPOETNA  PitanjaPitanja   TraiTrai   Lista lanovaLista lanova   Korisnike grupeKorisnike grupe   REGISTRACIJAREGISTRACIJA 
 ProfilProfil   Proveri porukeProveri poruke   PristupiPristupi 

Oni i mi

 
Napii novu temu   Odgovori na poruku    POEZIJASCG - forum -> PRIPOVETKA
Pogledaj prethodnu temu :: Pogledaj sledeu temu  
Autor Poruka
Alfa



Pridruio: 24 Nov 2007
Poruke: 33

PorukaPoslao: Uto Sep 30, 2008 4:15 pm    Naslov: Oni i mi Odgovoriti sa citatom

ONI I MI

Èesto sam se pitao, zašto moj djed revno zapitkuje moje drugove Muslimane odakle su i èiji su. Èinilo se da medju mojim drugvima traži sliènost sa nekim svojim drugim ili poznanikom. Znao je ponekad reæi "ni u tikvi suda, ni u Turèinu druga" da bi odmah zatim dodao "ima i' al' nije im vjeru falit".
Bio je korektan da to ne kaže pred nekim od mojih drugova i drugarica koje su povremeno svraæali kod nas. Istina kako je djed bio gluv kao top, uvijek sam mu pomjeranjem usana morao reæi o kome se radi.
Imali smo malu gostionicu pored rijeke u naselju na tromeði tri sela. Nismo pripadali nijednom od ta tri sela iako su se stanovnici istih èesto gložili oko toga. Naime, jedina autobuska stanica nalazila se kod nas. Kondukteri su muku muèili da prodaju kartu zadrtim brðanima koji su uporno insistirali da se stanica zove po njihovom selu.
Jedan šaljivdžija nazva naše malo mjesto naseljem šarenih kuæa i od tada su ga tako i nazivali. Iako su sve kuæe bile skoro istovjetne, preæutno smo prihvatili naziv, sretni da nas više ne svojataju. Kako ne spadam u ranoranioce, moja majka je uvijek ustajala prva i èistila baštu gostionice iako sam se ja mlako bunio protiv toga.
Jednog od onih jutara kada bih sve dao za još pet minuta sna, èuo sam kako sa nekim razgovara. Požurio sam da uskoèim u odijelo, pomislivši da se radi o inspekciji koja me zbog moje zadrtosti nije ostavljala na miru. Majka je razgovarala sa kršnim smeðokosim mladiæem par godina starijim od mene. Ugledavši me osmjehnu se i reèe:
- Evo mog sina, pitaj ga sam. - i odvojivši se od neznaca hitro proðe pored mene u prolazu šapnuvši:
- Primi ga da radi, sirotinja.
Gledali smo se nijemo par trenutaka, ja ljut što me majka stavlja pred svršen èin, da primim na posao neznaca. On vjerovatno uplašen da neæe dobiti posao jer je gazda mlaði od njega.
- Dobro jutro, kojim dobrom? - upitah.
- Dobro jutro gazda, èuo sam da Vam treba konobar pa eto... - zamuca i poniknu pogledom.
- Primljen si. - odvalih ne razmišljajuæi, jer mi bijaše neprijatno gledati èovjeka starijeg od sebe kako zbunjeno muca.
- Dodji za šank da popišemo robu. - dodadoh.

...

Prošlo je od tog susreta veæ par mjeseci. Emir je, tako se zvao, dobro radio svoj posao, uglavnom ne govoreæi puno ni sa mnom ni sa gostima.Jednog jutra nas zateèe moj djed, kako uz prvu jutarnju kafu pravimo mjeseèni obraèun. Pomažuæi se štapom djed udje u gostionu i kašljanjem proèistivši grlo pozdravi:
- Pomoz Bog sine, me'raba Turèine. - Emir se nasmija otpozdravivsi sa "merhaba djede" a ja ostadoh zabezeknut. Iz suvog grla nisam mogao istisnuti ni jednu jedinu rijeè. Emir gipko ustade i natoèi djedu njegovu jutarnju rakiju i smješeæi se stavi je pred njega. Djed skide šubaru, prekrsti se i ispi je u jednom gutljaju. - Fala, da si mi živ i zdrav. Nego kako ti je djed Hakija?
- Dobro je hvala Bogu, pozdravio te puno. - prošaputa Emir naglašeno pomjerajuæi usne pri tom. Nauèio je veæ da sa djedom se jedino tako može komunicirati.
- Fala, pozdravi i ti njega. Nego, ako èuješ šta za Èizmu, za Sulejmana Èizmu prenesi mu pozdrav od Neðe Batine. - reše djed i mladalaèki hitro iziðe napolje.
- Izvini Emire, pojma nema šta mu bi da te onako ružno pozdravi.- promrmljah postiðeno.
- De, ba Luka, ko da bi tebe moj djed Hakija drukèije pozdravio do Vlaše ili Kaurine. - Nasmija se Emir.
- Ko mu je taj Èizmo, Sulejman Èizmo kojeg pominje? - upitah da pobjegnem od teme.
- Jedan èudak, ima petnaest godina kako ni s kim ne kontaktira, zavukao se u jednu sobu, ukuæani mu donose hranu i preobuku. U stvari samo jedno unuèe, unuku Amru prima u sobu. Kivan je nešto na ovaj svijet - odgovori Emir i ustade da posluži goste koji su došli i sjeli za jedan od baštenskih stolova.

...
Mjeseci su prolazili, gosti su navikli na konobara koji uglavnom æuti, a djed ga je i dalje svakog jutra pozdravljao na isti naèin. Meðu njima se stvorilo neko èudno tajnom obavijeno prijateljstvo u koje ja i niko drugi nije mogao proniknuti. Jednog jutra upita me majka:
- Bogati, sine, isprièa l' tebi Emir ono što je meni isprièao prvo jutro kada je došao?
- Ne, nije. Nisam ga ništa ni pitao, ti si rekla da ga primim jer je siromah, kad malo bolje razmislim njegova familja spada meðu bogatije u njegovom selu i ne znam šta ti bi da mi kažeš da je siromah.
- Pitaj ga sam. - reèe majka odluèno.
Nisam bio nestrpljiv da saznam zašto ga je majka proglasila siromahom ali ipak iste veèeri upitah:
- Boga ti Emire, šta te natjera da doðeš kod mene, kad tvoji roðaci imaju gostionu i ašèinicu u samom centru Mahale?
Upravo nam je toèio konjak. Zastade u pola pokreta i pogleda me zanatiželjno.
- Èekam veæ dugo na ovo pitanje, i èudim se da ga ranije nisi postavio. Isprièat æu ti. - reèe i natoèivši piæe ponese ga u baštu. Odnekud se pojaviše moji drugovi Nešo i Dule, koje je Emir prekrstio u Avdo i Emeko kao i mene u Meho, jer smo poèeli sa njim odlaziti na igranke u muslimanska sela.
- Evo taman ste sva trojica tu pa èujte - reèe i zatim strusi u sebe dupli konjak.

Mrveæi u ruci praznu paklicu cigareta Emir je napuklim glasom prièao:
- Odvede me babo Atif u Sarajevo kod Amidže Mensura, da prenoæimo i ako amidža imadne kake veze da me upišu u miliciju. On, osilio se hajvan, veli:
"Ne mere on u miliciju jer je obilježen" i pokaza ovo moju biljegu na èelu - uzdahnu pokazavši srcolik mladež meðu obrvama.
- A primiše me. Èetiri godine sam dijelio sobu sa Franjom i Dražom. Nas trojica sa tri strane ove planine. Bratstvo i jedninstvo u jednoj sobi. Završismo školu, Dražo najbolji u klasi, ja drugi, a Franjo treæi. Dražo upisa pravo vanredno, a Franjo i ja odustasmo od daljnjeg školovanja. Dobra, bolan, milicionerska plata a i Sarajevo puno podatnih žena, ðe æeš još uèiti. Jebi ga, vraæajuæi se iz Hadžiæa Franjo zametnu kavgu sa mangupima a ja kao i po obièaju vadim kestenje iz vatre. Drškom pištolja razvalim glavu jednom mangupu, jedva je ostao u životu. Na sudu Franjo plaèe i kaže da je molio mene da ne zapoèinjem kavgu, ali da sam ja tome uvijek bio sklon. Ja skoèim da ga tuèem, i dobijem dvije godine robije, naravno i nogu iz milicije. Ustanem pred sudom i zakunem se da æu ubiti Franju ako se ikada vratim u Sarajevo. Mati mi padne u nesvjest.
Jebi ga, doðem nakon mjesec Zenice u Foèu i tamo zateknem Dražu. Dražo politièki zatovrenik. "Šta je bolan Dražo? - pitam ga ja, a on veli uvalio ga Franjo. Kad je Dražo èuo kako me je Franjo uvalio, opalio mu šamar, a ovaj govnar ga ocinka da rovi po arhivama i piše knjigu o porijeklu svoje familije i nekih muslimanskih familija koje su u srodstvu sa njima samo su potkraj osamnaestog vijeka primile islam. Draži odvale tri godine zbog nacionalizma. - mamu im jebem govnarsku! - opsova žustro i popi moj konjak koji ja do tada nisam ni dodirnuo, jer sam se uživio u njegovu prièu.

...

Ništa se nije promijenilo meðu nama od kako nam je isprièao svoju životnu prièu. Možda smo ga malo više poštovali ili bar imali razumijevanje za njegovo æutanje koje je u poèetku djelovalo odbojno. Radio je i dalje, dobro i korektno, a uslobodne dane smo zajedno izlazili i dalje posuæujuæi po potrebi imena, on srpska, a Nešo, Dule i ja muslimanska.
Desilo se da mu se sestra razvela od muža, i da ne ostane prepustane na milost i nemislost nemilosrdnoj muslimanskoj mahali zamolio me je da je primim na posao. Pristao sam iako mi nije bila neophodna kuvarica, ne sluteæi da æe mi jednog dana, novopeèeni veliko Srbi uzeti za zlo, što su kod mene u srpskom selu radili muslimani, iako je bilo Srba koji nisu imali posla. Možda je i tada bilo nekih koji nisu na Emira i Almu gledali blagonaklono, pa naravno ni na mene kod koga su radili, ali se niko nije usudio da mi to kaže, jer sam bio od onih mladih ljudi koji su uvijek spremni da zlo uzvrate gorim, a dobro boljim.

...

Iznenadi mi jedne veèeri Emirovo pitanje izreèeno nakon dugog i, cini mi se, muènog oklijevanja.
- Luka, ja bih sutra uzeo slobodno ako može. Bajram je, a poèeli hajvani iza leða da šapuæu da sam radeæi meðu Srbima stekao naviku da za Bajram jedem krmetinu - iako je sve to izrekao šaljivim tonom osjetio sam da se nešto ozbiljno krije.
- Nema problema - rekoh ne pokazavši znatiželju.
- Znaš, moram ti nešto reæi...
- Reci.
- Ja æu se sutra oženiti... mislim njeni su protiv braka pa æu je ukrasti... a zato mi treba... - zastade lomeæi nervozno prste.
- Treba ti lova, nema frke daæu ti platu unaprijed - doèekah spremno misleæi da je novac u pitanju.
- Ne, uštedio sam nešto, nego mi treba dobar jaran s autom. Ukrašæu je, dina mi, pa makar mi to posljednje bilo - reèe odluèno pogledavši na kratko u tavanicu.
- A taj jaran sam ja? - upitah veselo.
- Ti i niko drugi. - odgovori brzo, osmjehnuvši se veselo.
- Kad?
- Sutra u sedam kod novog mezara.
- Dogovoreno. - rekoh, a on me srdaèno zagrli.

...

Ukrali smo je.
Lièili smo na dvojicu zlih razbojnika koji su ukrali naivnu mladu princezu. Èavrljala je veselo, da sakrije strah i zbunjenost, vjerovatno sluteæi da joj život sa prokazanim bivšim robijašem i neæe biti sladak. Ostavio sam ih u hotelu u gradu koji je dovoljno daleko od Mahale, a i dovoljno blizu granice da, u sluèaju nužde, mogu pobjeæi u drugu državu.
Naša strahovanja od potjere bila su neopravdana. Veæ nakon sedam dana Amrini roditelji su uvukli rogove i prihvatli zeta. Emir se vratio na posao, a mi smo nastavili po starom, skoro da se ništa nije promijenilo osim što je on morao izmišljati prekovremeni rad, kada je zajedno sa mnom išao "u život".

Naši odlasci "u život" završavali se nerijetko maratonskim pijankama i posle jedne od takvih Amra je pokupila "krpe" i otišla kod roditelja. Lijeèili smo mamurluk tankim špricerima i domišljali se kako da spasimo Emirov brak. Izgledalo je da su mu sve laðe potonule i da ne postoji naèin da odobrovlji Amru.i njene roditelje. Izenada Alma, koja je èitav naš razgovor èula iz kuhinje, nasmijavši se reèe:
- Pa budalo, povedi gazdu kod njih i javi djedu Sulji da si doveo unuka Neðe Batine i sve æe biti sreðeno. Amra je njegova miljenica, a on je gazda u kuæi iako ne izlazi iz sobe.
Emir veselo ustade i utrèa u kuhinju. Zaèu se glasano cmakanje i Almin veseo smijeh.
- Hoæemo li gazda? - upita nestrpljivo vrativši se iz kuhinje.
- Hoæemo. pristadoh nevoljko, nije mi se išlo u kuæu Amrinih roditelja jer sam smatrao da su kivni na mene zbog mog uèešæa u njenoj otmici.

...

Stigli smo s prvim mrakom u dvorište niskim zidom opasane prizemne kuæe.
Pogledom ga ponukah da ne oklijeva nego da pokuca na vrata. Namršti se i slegnuvši ramenima priðe vratima. Ne poðe mu za rukom da pokuca jer se ista uz tresak otvoriše i èitav otvor ispuni tijelo sredovjeène žene. Zajapurenih obraza sa oèima punim bijesa prosikta:
- Hajvanu da bil hajvanu, zar se usuðuješ da doðeš! Sikter! Sikter ispred kuæe da te ne bi na tabutu odnijeli!
- Draga mati, evo doveo sam gazdu da vam objasni, da sam morao raditi prekovremeno. Laže, bona, èaršija da smo lumpovali.-
- Sikter peksijunu! Sikter! - vrisnu žena i zalupi mu vrata pred nosom.
Nemoæno slegnu ramenima i pogledom me pozva da se udaljimo. Na jednom prozoru se pojavi razbarušena djeèija kosa i ljubopitljiv pogled bistro plavih oèiju.
- Psst, Azema, reci djedu Sulji da je sa mnom unuk Neðe Batine. Idi molim te, kupit æu ti ovoliku èokoladu - reèe Emir raširivši ruke. Djetinje glave nestade s' prozora i zamijeni je gorostasno tijelo Emirove punice.
- Sikter! Sikter obadvojica!
- Èekaj malo! - prošišta Emir naslonivši se umorno na drveni direk koji služi kao nosaè kapije.
- Šta èekamo, i reci me veæ, kako te ja mogu izvuæi iz ovoga, to jest kakve veze ima moj djed sa njihovim djedom? - upitah nervozno.
- Ne znam ni ja, ali èekaj, ako Azema dospije da probudi Sulju...
Iz kuæe se zaèu nerazumljiva vika i gorostasna punica iziðe napolje. S nanulama na nogama sitnim korakom se doklati do nas.
- Dijete, ako si ti unuk Neðe batine, bujrum u kuæu -
reèe osmjehnuvši snishodljivo, a Emira presijeèe pogledom punim bijesa.
- Samo ja? A... bez njega ne idem, nisam ja Vaš zet nego on... - otegoh neodluèno. Ovaj peksijan!!!!! - ljutnu se ona, ali videæi da se ne pomjeram s mjesta nemoæno slegnu ramenima.
- Neka i njega. Hajde, djed vas èeka - pristade nevoljko. Emir se zadovoljno osmjehnu i namignu mi nezgrapno sa oba oka. Ne promaže joj njegovo namigivanje, promrmlja nešto nerazumljivo sebi u njedra i sitnim nezgrapnim koracima povede nas ka ulazu u kuæu. - Odgojen sam da na siromaštvo i bogatstvo gledam istim oèima, pa me ne bi oduševila bogato ukrašena vila, kao što me nije razoèarala dnevna soba zastrta ponjavama sa niskim seæijama prekrivenim ovèijim kožama, pored grubih zidova.
Starac, sitan i speèen, s mukom ustade i prihvati moju ispruženu desnicu u svoje žute smežurane šake i lice izborano kao reljef zbrèka u osmijeh.
- Zasuci rukave sinko. - reèe nakon dugog razgledanja moje fizionomije izoblièene od mamurluka. Ne znajuæi šta æe mu to, zavrnuh rukave do lakata ispruzivši ruke prema starcu.
- To je to - reèe Suljo i po istoènjaèki savivši noge sjede pored niske sinije prekrivene bijelim, sitnim vezom ukrašenim stolnjakom.
- Bujrum djeèaèe, bujrum sokole - reèe starac i pokaza mi èibukom da sjednem preko puta njega.
Emir se muklo nakašlja da svrati starèevu pažnju na sebe.
- Idi pomozi puncu da pristavu janje - muklo reèe Suljo ne pogledavši Ferida. Ovaj bez rijeèi izaðe a u prostoriju uðe djevojèica sa razbarušenom kosom i s pogledom oborenim ka podu priðe djedu.
- Kafu, rahatlokum i rakiju nam unesi, i reci ostalim da nam ne smetaju.
Djevojèica bez rijeèi izaðe, a Suljo kroz gust oblak dima upita:
- Kako ti je djed? Je l' zdrav? Troši li duvan i rakiju?
Zbunjeno se osmjehnuvši dogovorih:
- Dobro je, samo je veæ odavno gluv, a rakiju i duvan troši još
kako.
- Neka, hvala Alahu, neka - promrmlja Suljo zagledan u daljinu.
Odbivši još par kolutova ljutog duvanskog dima, poluzatvorenih oèiju, s glavom nagnutom na lijevu stranu zapoèe:
- Bio je to April, lijep da ljepši na pamtim, nikada se ne ponovio da Bog da...
Suljo šmrcnu, nakašlja se staraèki i krišom obrisa suzu. Izmijenjenim glasom nastavi:
- Navratili Rašid i ja kod ahbaba Neðe u njegov han. Uoši vašeg Vaskrsa biješe... Posna hrana, mehka rakija, al' muzika i mlade Ciganke dovedene èak iz Rumunije. Pusta mladost, pusti sevdah... - Uzdahnu, ponovo glumeæi da briše èelo obrisa rukavom suze.
- Iz noæi izišli pijani, a otrijeznili se tek na Dravi... Zaratilo, mobilisalo nas sve trojicu i sve goste kiridžije što se zatekoše na konaku u Nðjinom hanu... Pukla
kraljevina k'o trešnjovo govno, oficiri izdali, nismo municiju ni dobili... Nas trojica džadu pod noge pa za Bosnu. Izbjegavajuæi ustaše i Maèekove straže jedva se za dvije hefte dovukosmo kuæi. Jok more svojoj kuæi nego pravo u Neðin han, kad tamo... narod nas nešto naopako gleda i nas i njega. "Nešto ne valja" ša'nem ja Rašidu al' on ni mukajat. Neðinca se krsti i plaèe, djeca joj se za skut drže i kunu, kunu bolan nas muslimane Balije. Vele trideset i tri najbolja momka iz sela da smo vam ubili.
Zastade ponovo se staraèki nakašljavši. Iza mojih leða u sobu tiho umili Azema sa zelenim ibrikom punim preslatke kafe, dva mala fildžana, flašom meke rakije i dvije èašice. Krijuæi pogled, natoèi nam piæe i kradom od djeda presijeèe me vragolastim pogledom. Djevojèurak, šesnaest-sedamnaest godina, niti žena niti dijete. Premlada da bi bila svjesna svoje ljepote, prestara da bi se uzdržala da ne okuša svoje ženske moæi.
- Moj melek, moja Azema - šmrcnu starac motajuæi novu cigaru.
- Doðosmo u Mahalu. Kad imaš šta vidjeti, sva fukara pod oružjem. Irgeti i hamali opasali bombe i fišeklije. Crne kape na crne glave metnuli. Dièe se što pobiše one momke iz vašeg sela te sto i petoricu iz susjednog. Tvom pradjedu, Neðinom ocu na pragu kundakom glavu smrskali, samo to Neðo još nije znao. Desilo se baš tog dana kad stigasmo... - Prièao mi je djed da su mu oca, mog pradjeda Spasoja ubile ustaše.
- Jah, Rašida poæera amidža u uniformu a ja se dohvatim hanuminih dimija, i hodžinih zapisa pa odglumim da sam hasta. Nema heæima da me lijeèi, kao što nema ni da utvrdi da sam bolestan... Onda, onda uh kad se samo sjetim... ostvari se proroèanstvo pokojnog babe Hasana, a znao je rijet "ne dirajte u Srbe, jer kad se Srbin šume dohvati...", tako i bi.
Zatriješe partizani i èetnici jedno selo i dva naša zaseoka. Kamen na kamenu ne osta, ni Mahale ne bi bilo veæ šejtan se meðu njih umiješa i zavadi ih. Biæe šejtan, biæe da su Fadil i Ivan to uradili. Bilo kako bilo Srbi se o svom zlu zabaviše, dok se ustaše malo ne oporaviše, a i Nijemci pristigoše otud od Save...

- Jah živio momèe - iznenada reèe Suljo podigavši èašu drhtavom rukom.
- Živio djede! - prihvatih ja, pitajuæi se dokle æe otiæi Suljina prièa.

- Kako u èetnièkom napadu poginu Rašidov amidža, rahmetli Efendi Osman te Rašid morade prihvatiti voðstvo, da ne bi neko od fukare momke uludo u smrt odveo. Dumo je Rašid ovako, izmirit se Srbima dok ne proðe nevolja, al' jest šejtana. Hrvati su znali za jadac pa poslali par njihovih ljudi da nam se kao naðu pri ruci.
- Èuo sam ponešto do djeda o sukobu partizana i èetnika, mada se to malo kosi sa istorijom koju smo uèili u školi. - primjetih.
- Jebo istoriju! - ljutnu se Suljo i srknuvši glasno kafu, pljucnu u stranu. Pogodi me sa dva oblaèka ljutog duvanskog dima i kiselim glasom nastavi:
- Navrati me ahbab Rašid da doðem kod njega, veli treba mu pismen i povjerljiv èojek. Ja budala prihvatim, baš onda kad ono partizani odoše na Sutjesku, a èetnici bijehu oslabljeni. Osokoli se nas bašibozuk pa ponovo u vaša sela, a i Rasid ne biješe onaj stari ahbab nego nekakav sav važan došao u onoj crnoj uniformi.
- Kako to da ga u istoriji ne pominju? - upitah.
- Ne prekidaj me! - ljutnu se starac.
- Spališe ti selo, tvoje, vaše selo. Što povataše u lance metnuše, i djeda ti...
- Ko djede Suljo, ko to uèini? - upitah ne izdržavši a da ge ne prekinem.
- Fukara, fukara sine, bašibozuk, peksijani... Rašid ti pusti djeda na konto starog ahbabluka, al' ga upozori da bježi u šumu...
- Znam... - zaustih ali me on ljuto prekide.
- Znaš ti šejtana! Èuti kad ti prièam hajvane hajvanski, e da nisi unuk èiji jesi bi te sikteris'o sve da Pejgamber iz tebe govori.
- Nu, kako rekoh, pusti on tvog djeda da utekne, ja ga izveo izvan Mahale. Jebi ga, plak'o ja plak' on.
Zastade oborivši glavu na grudi. U trenutku mi se uèini da je zaspao pa se nervozno nakašljah. Kao da se budi iz dubokog sna starina podiže sjeæanjem zamuæen pogled i tiho nastavi: -
Doðe èetereset i peta. Rašida i tri stotine ustaša strijelj'o Marko Kamenjar partizanski komadant. Mene spasio tvoj djed moj ahbab, dobro moj...
Glas mu napuèe i dugo skrivane suze orosiše lice. Skrenuh pogled u stranu da mu ne bude neprijatno i na prozoru ugledah vragolasto Azemino lice. Ukrade mi osmijeh i dubok uzdah. Pritisnu prst na stisnute usne i pobježe. Suljo šmrcnu, obrisa suze rukavom i nešto jasnijim glasom nastavi.
- Ostade Rašidu petoro siroèadi, jedno drugom do uveta. Oni isti što su njihovog babu po ramenima tapšali i u pjesmi ga sa Bajazitom izjednaèili postadoše vlast, i zaprijetiše smrtnom kaznom onom ko pomogne Rašidovoj siroèadi.
- Živio sinko, popij, evo pri kraju sam, dumam da je janje do sada na ražanj nabijeno. Treba ovaj dan proslaviti, ne sreæe èovjek svaki dan unuèe svog najboljeg ahbaba.
- Živio djede, no što nikad ne doðe do mog djeda niti on tebe ne posjeti, evo da mi je rek'o ja bih ga dovezao...
- Nisi èuo kraj. Elem, pišti siroèad od gladi a niko ni prstom da mrdne. Ja bih im dao, dina mi, al ne imadoh. Jedne subote, evo sjeæam se k'o da je juèe bilo, naiðe Batina sa dva konja, ko dvije gorske vile i ispod naviljka djeteline izbaci vreæu brašna Rasidovoj udovici. Ja priletim pa prebacim preko tarabe da ko drugi ne vidi.
- Lijepo, vrlo lijepo - rekoh ponosan na postupak mog djeda, za kojeg sam mislio da je oduvijek bio gluv i sklon zbijanju šale, skoro podjetinjio. Nikada ni pomišljao nisam da je u mladosti zbog prijeke naravi ponio nadimak Batina, niti da je bio sposoban za neobièna pa i junaèka djela. Jer junaštvo je bilo udovici prokazanog narodnog neprijatelja doturiti vreæu brašna, u vrijeme kada se za to gubila glava.
- Jest lijepo, al' šejtan ne miruje. Vaša komšinica Marica ga prijavila da je to uèino, i uhapsiše ga narodne vlasti. Zatvora nije bilo, pa njega, ljudinu, a bio je da mu nije bilo premca, ti jest da si viðen, al' si samo mlaka sjenka njegova, pripeše uz banderu k'o hajvana. Sedam dana je, danom kamen tucao, a noæu bio privezan k'o cuko. Kleè'o je na koljenima po svu noæ i kleo Maricu rijecima "da bog da se Ðurðevske trave ne nagledala. Ne imado kuveta, da mu koru somuna doturim... Pustiše ga sedmi dan, a on se zakle da u Mahalu njegova noga uæi neæe, a ja od stida što ahbabu ne pomogo' zatovori' se u onu sobu anam, i danas prvi put iziðo'...

Potresen starèevom prièom ponikoh pogledom, ali mi znatiželja ne dade mira te upitah:
- Šta bi s Maricom?
- Umrla je na Vaskrs te godine, tri sedmice prije Ðurðeva.
- Auuuu - otegnuh zaèuðeno.
- Ne arlauèi, nego idi i prije nego što odeš, zapamti, šejtan ponovo rovi, biæe opet krvave svadbe, gledaj da glavu saèuvaš, a ja æu ovo dana sto mi je ostalo moliti Alaha i za tebe i za moju unuèad.
- Kakav šejtan djede, bratstvo i jedinstvo je danas, neæe biti rata - rekoh nasmijavši se.
- Okaèi ti to maèku o rep. Kad oni zabraniše da se druže onima koji su prijateljovali, da cojek pomogne ahbabovoj udovici ,a natjeraše sve ostale u k'o marvu u obor... Nema sinko ljubavi na silu... gledaj ðe sjedaš u mahali i kome leða okreæeš. Èuo sam da si meraklija i da lijepe ženskinje voliš, pazi da ti se bule ne oslade i da ti glave ne doðu...
- Ali djede... - zavapih povrijeðeno.
- Nema ali, neæe proæi ni pet Bajrama, a zla krv æe uskuljati - reèe Suljo i mladalaèki hitro ustavši bez pozdrava iziðe iz sobe.
Ostao sam preneražen i sjedio tako, poluotvorenih usta pogleda prikovanog za vrata iza kojih je starac sjedio, sve dok ne uðoše Emir i Azema.
- Ðe je djed? - upitaše u jedan glas.
- Otišao je, a odoh i ja dok me umor nije savladao - promrmljah izlazeæi. Nisu pomogle njihove molbe da ostanem, žurio sam da pobjegnem iz Sulejmanove i djedove prièe.
_________________
Èim se genije pojavi glupaci se udruže protiv njega.
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Poalji privatnu poruku
Prikai poruke iz poslednjih:   
Napii novu temu   Odgovori na poruku    POEZIJASCG - forum -> PRIPOVETKA Sva vremena su GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

Skoi na:  

Ne moete pisati nove teme u ovom forumu
Ne moete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne moete menjati vae poruke u ovom forumu
Ne moete brisati vae poruke u ovom forumu
Ne moete glasati u ovom forumu


Powered by phpBB © 2001 phpBB Group
Prevod by CyberCom
Chronicles phpBB2 theme by
Jakob Persson (http://www.eddingschronicles.com). Stone textures by Patty Herford. .