Miladin
Pridružio: 23 Jun 2007 Poruke: 2
|
Poslao: Uto Okt 27, 2009 7:01 pm Naslov: VAS-NAS |
|
|
VAS NAS
Bila je sreda. Jedna sasvim obèna decembarska sreda. Vreme je bilo, onako, osrednje hladno i duvao je lagani vetriæ. Sa neba su fino padale nežne i tršave pahuljice koje su se utapale u predivno belilo snega veæ nastanjenog na tlu. Izašao sam iz kuæe i krenuo na posao. Naravno obukao sam se toplo, ali sam zato vazduh udisao punim pluæima jer obožavam miris zime. Volim ga jer me inspiriše i podseæa me na onaj topli krevet koji me èeka kuæi kada se uveèe umoran vratim sa posla. Pošto nemam kola, na posao sam išao, kako drugaèije, nego autobusom. Doduše, ja nekako i volim da se vozim autobusom. Stanem negde pozadi ili u neki æošak, gledam ljude oko sebe i slušam njihove prièe. Tu može svašta da se èuje. I problemi i šale, tužne i vesele prièe. Eto baš te obiène, najobiènije, snežne decembarske srede u jednom autobusu sam èuo, po mom mišljenju, najzanimljiviju prièu do sada.
Dakle ovako. Na nekoj od stanica u autobus su ušla dva starca, dede. Razgovor je veæ bio u toku, ali iz dalje prièe sam uspeo da shvatim o èemu se radi. Po svemu sudeæi jedan od ta dva starija gospodina za vreme drugog svetskog rata bio je gospodin oficir, a drugi seljak i obièan vojnik. Oèigledno je bilo da su prièali ko je bio korisniji u ratu, a deo razgovora koji sam ja èuo išao je od prilike ovako:
-oficir: Za vreme rata mi smo èuvali vas.
-seljak: Da, ali smo i mi èuvali vas.
-O: Ma nije valjda? A kako ste to, moliæu lepo, vi seljaci èuvali nas vojnike?
-S: E, pa da nije bilo nas, ne bi bilo ni vas! Ko je davao hranu vama vojnicima da ne bi pocrkali od gladi? Ko drugi nego mi seljaci!
-O: Pa morali ste da nas hranite da bi mogli da vas èuvamo! Da niste to radili mi bi samo produžili dalje!
-S: Vi biste možda i produžili, ali ne biste daleko stigli bez hrane i zakrpljene odeæe po onoj zimi! Dakle, da nije bilo nas ne bi bilo ni vas!
-O: Ne! To nije taèno! Stvar je skroz obrnuta bila! Da nije bilo nas ne bi bilo ni vas! Jer ko bi vas èuvao i štitio?!
-S: Ma nemoj! Dok je seljak morao od jutra do sutra da radi i crnèi kao konj da bi vam obezbedio hranu, vi gospoda oficiri ste samo sedeli i èekali da vam je donesemo na tacni, a vi samo, njam njam, a ti seljak opet na njivu pa sve ispoèetka. A, i ja sam bio ratnik, vojnik, koji se borio protiv neprijatelja i puškom i plugom, a ti samo puškom i to samo ako si hteo, a ja sam morao!
-O: Ma daj èoveèe, ne prièaj gluposti. Ni sam ne znaš o èemi prièaš. Prekini da laješ!
-S: Ja lajem?! Kako te nije sramota?! I ti si mi neki oficir, gospodin, a tako se izražavaš?! Ja da lajem! Ti si tim tvojim reèima uvredio sve graðane u ovom autobusu i u ovom gradu! I sve seljake koji mukom život svoj žive! Meni nije žao sebe i svog rada, veæ ovih mladih ljudi i njihovih buduænosti koju ste ti i takva gospoda oficiri odavno uništili!
Dok je seljak nastavio da vièe i prièa sve i svašta, gospodin oficir se okrenuo bez ikakvog pozdrava, otišao do drugih vrata i izašao iz autobusa.
Možda je oficir bio u pravu, možda seljak, a možda ni jedan ni drugi. U svakom sluèaju to je bio još jedan dokaz da istorija na ovaj ili onaj naèin progoni sve nas i doseže u najdalju buduænost mešajuæi se i dodirivajuæi sadašnjost. Uprkos tome što neki ljudi smatraju da istoriju treba zaboraviti, ona æe uvek biti tu i kontrolisati našu sadašnjost u bilo kom smislu.
Eto zato volim da se vozim autobusima. Baš zbog takvih prièa. Ko zna šta još sve može da se èuje. Možda neke druge srede èujem i neku još zanimljiviju prièu pa vam je isprièam, ali vi se potrudite da iz ove prièe izvuèete neku pouku. |
|