Tvoje suze, sreću mi ruše,
tvoj osmeh mnogo mi znači.
Posle kiše, uvek ogreje sunce,
a ti meni i vedriš i oblačiš.
…
U prolazu, na ulici, kada te ugledam,
ponosno i gordo skreneš pogled.
Kao da ti ja spokoj ometam,
kao da u srce, unosim ti led.
A ja u stvari, upravo to i hoću,
taj osećaj slatkog isčekivanja.
I lepo mi je ponekad noću,
dok slavuj peva, a duša sanja.
I vidim te na beloj kobili,
šume promiču pored pasa žutih.
Tvoja nesvesnost za nasladom cvili,
a ti se svesno na nju ljutiš.
Uvek za onim čega nema,
jasni izgledi nikom ne gode.
Samo nada, što u vazduhu drema,
čuva me od bola, koji u srcu bode.
Stvarno, japanko, gejšo moja,
tvoj prezir me uz tebe lepi…
I ne smeta mi ni ironija tvoja,
dok se nadam čarima u stepi.
U tvom telu svemir je prostran,
ja vasionu volim strasno.
I dok te u prolazu gledam,
osećam i jezu i plamen, jasno.
I ja volim vetrić što piri
i miluje tvoje obline,
volim neizvesnost koja se širi,
čežnju za tobom i osećaj blizine.
…
Tvoje suze, sreću mi ruše,
tvoj osmeh mnogo mi znači.
Posle kiša, uvek zablista sunce,
a ti više niti vedriš, nit oblačiš.
(C) Ljubodrag Obradović
Napomena: Ovo je verzija II ove pesme. Pogledajte verziju I , i dajte komentar (ako hoćete)
koja je bolja.