Lenjo se spuštala magla te noći.
Ispod stepeništa hladnoća okovala sive zidove .
Visoko negde,u tami životne nemoći,
jedna se duša spremala da ide…
Bolne su bile oproštajne misli
Jer izgovorena reč udarala bi u vlastiti odjek.
Ljubeći i milujući postojeće snove
Znala je da odlazi zauvek!
Tiho se čulo zveckanje zelenih maslina,
Samo one oživeše te noći.
Ponegde lavež i cijuk hladnih oružja
Krvlju su ispisivali poruke umirući.
Sve i u jednom trenu nestalo je te noći.
I još uvek tražim osvit sledećeg jutra…
Godine prolaze,dani tkaju tkanice decenija,
Još uvek ne sviće to novo sutra!
Bolom i tugom, očaj vapi iz svakog postojećeg trena.
Nisam kriva što postojim iako svesno realnost gazim.
S osmehom na usnama, a plačom u grudima,
Bolesna na peronu života još uvek stojim!
I čekam….
Trenutak buđenja iz stoletnog sna.
Sanjam i ne postojim….
Košmar vrti krug sreće i vuče do dna!


2 comments
Nemoj da mislis da uzvracam kompliment, ova pesma je naprosto odlicna i meni vrlo bliska vec posle prvog citanja-
„Bolom i tugom, očaj vapi iz svakog postojećeg trena.
Nisam kriva što postojim iako svesno realnost gazim.“
Svaka cast Ksenija
Author
Hvala!