Da te nisam tada sreo,
Sve bi mi, znam sigurno I dalje bilo gadno.
Sve bi i dalje bilo trulo
Nepodnošljivo, odvratno…..
Osjećao sam prije tog susreta
Zadah nekih koje sam sretao
A koje nikako nisam uspijevao sresti.
Zadah duša koje su se u hodu raspadale….
Da te nisam sreo i sada bi sve bilo isto.
Smrad koji se osjeti kad raspada duša
Mnogo je teži
Od onog,
Kada se tijelo počne raspadati.
A onda….. Onda.
Onda si me na onom snijegu
Uz onaj zid poljubila,
Uz stepenice pobjegla i
Otjerala sav neprijatan zadah i…
Uh kakva si bila.
Poljubila si me kratko; u mojoj tarapani
Kad su mi nesnošljivi bili i sati a kamo li dani.
Meni taj poljubac još na usnama stoji
I liječi me
Od protrulih nekih duša….
Od nepismenih i zlokobnih
Bližih I daljih klevetuša.
Eh da sam samo znao
Koliko možeš promijeniti moj svijet…
Joj!
Potražio bih te sigurno mnogo ranije
Da me poljubiš i smiriš
Negdje u proleće ili jesen,
Kad ničeg osim ničeg nije bilo….
Kada je sve trulilo,
A ja bio nesnosan, do pogleda potresen…
Naglavačke postavljen,
Od svih normalnosti ostavljen…
Te večeri nije bilo hladno
Iako je vjetar kao kroz pustinju duvao.
Te večeri snijeg nije padao „da prekrije brijeg“
Kako kažu,
Već da mi u njemu svoje tragove ostavimo.
Te večeri ništa bez razloga nije bilo.
Na snijegu
Uz zid smo se poljubili
A neke ljude…. Bože!….
Neke do zida dovode da bi ih tamo
Ubili.
Kakva ironija.
Strašno.
Mnogi tamo okončaju život svoj
A ja,
Ja sam na njemu ponovo oživio
Uz poljubac tvoj….
Ti stvore jedan nestvarni,
Ti andjele sa oronulog zida.
Odriješila si srce svoje,
I otjerala jednim poljupcem
Uz huk, onog strašnog vjetra,
Sve damare moje.
Add to favorites 
1 comment