GROBNICA
Noc brise poslednji trag,
sa blijedih, sumornih lazi
ne mozes se sakriti od svjetlosti,
zatvaras oci, vidis njihova lica,
cekaju tvoj pad.
Smijeh je uzasan, izoblicen,
dodirni tisinu, dodirni je.
Rijeci koje se ulivaju u more ocekivanja,
dubine nemira, u kojima tvoje misli se dave.
Nisi srecan u ovoj grobnici,
zidovi od zlata blijedog sjaja,
gusis se, ne cujem te…
Ti ne razumijes, oni su oduvijek tu,
pogledaj me, njihov dah ledi misli.
Okovi na licu, zarobljeni osmijeh,
okreces se, ne postoji nazad…
Ne gledaj, ne gledaj moje oci,
otrovaces krv u zilama.
Poznati stranci cekaju dan,
znas da ne dolazi.
Sanduk koji nosis suvise je tezak,
da li me plasis sjecanjima,
ne mozes reci da nisam pokusao,
moje ruke tako su umorne, tako vezane,
nebo polako dobija boju nase gorcine,
vrisak tvog pogleda plasi me.
(C) Stevan Bešović
Add to favorites 
2 comments
Stevane, Dobrodošao!
Jedna molba – Označi kategoriju i napiši svoje ime kad postavljaš svoju poeziju. Tako je praktičnije…
Pozdrav Ljuba
Author
Kako da odredim kategoriju,ne razumijem bas najbolje taj detalj…?