Nebo od tamno-crvenih cigli
i betonske rijeke koje sijecu lice
nisu dovoljne da opravdaju tvoju sumnju,
u toj sramnoj i naizgled dosadnoj raspravi.
Ubijas li ponovo ili samo otimas duse,
u paramparcad polomljenih istina,
ciji otisak nije zalijepljen na zidu.
Ukrao si, zar ne ?
Nas poslednji razlog,nije igracka
koju mozes razbiti da bi zadovoljio
i nahranio svoju pohlepnu znatizelju.
Nudis mi svoje prljave ruke,
ne mozemo ostati isti,
sa nozem preturas po fiokama
u sobi vremena,ne bi li nasao
dosadu i preuredio njenu utrobu.
Dosta,ona ne pripada samo tebi!
Moramo sve podijeliti,
kristalne suze ne mogu nista promijeniti.
Mi smo baceni u ocaj,
mi smo umrli u smiraju noci
u eksploziji prvog vatrometa,
spaljenih sazvezdja,
ciju istinu krijemo u sklopljenim prstima.
Ne dozvoli da te otisci zavaraju,
staklo je ravna povrsina,
nase mjesto je upravo tu…


1 comment
Odlično ! 🙂