Napisali su destruktivnu poeziju…
Savrsenu-barem oni tako kazu.
Stih je slobodan,
oslobodjen okova (isuvise).
Pjesnici trule u grobnicama podzemnih gradova.
Zlocin i kazna…
Stvorili su monstruma…
Ziv je…
Servirane duse u zlatnim tanjirima,
naucen da u jednoj ruci uvijek krije noz.
Stih koji oduzima sjecanja,
zvuk pomijesan sa svijetlom ubija,
bez savrsenstva pokreta,
bez harmonije,primitivno
u haosu nemarnih poteza…
Obredni ples rijeci,koje mogu vezati,
mislima je u halucinaciji oduzeo oci…
O Tea,da li si sama,
na ulicama sto kupaju se u prasini?
Rekla si da volis strah,
i vrelu krv u plavim zilama.
Poslednji ljudi koje smo znali,
nestaju Tea…
Ali ti,ti ostajes hladna,
kao les najdraza,
ne das se uplasiti
od praznih prica o iskasapljenim stihovima,
koji lutaju naoruzani do zuba,
oduzimajuci smisao smrtnicima.
Polu-bogovi rodjeni u bolesnim umovima,
istinom su uredno skupljali,
bezivotna tijela i bacali ih u ocaj.
Izmedju njihovih redova,
nasla si toliko zeljenu slobodu,
koja lijeci tvoje oziljke.
Anestezija svijesti,
misli nadgrizaju…
U tvom dnevniku,dan je 32 decembar,
godina ne postoji,
zapisana je prva pobjeda.
Najzad…
Bilo je i vrijeme…
Add to favorites 
Коментари