NEMUSTI JEZIK – Miladinovic Sandra

Nemusti jezik

I ja sto sa paznjom vecnosti osecam nemir svanuca,
lastavica se gnezdi ne mome dlanu,
pcele noseci polen skrivaju ga u mojoj kosi,
med se toci niz moje lice,
i bosa gazim po travi sto rosi!

I ja sto osmehom plenim najtuzniju dusu kraj puta,
pepeo sipam, a vihor ga nosi,
pevam i glasom bisere nizem,
mrznji dobrotom prokosim,
pa , zvezdani sjaj pronosim!

I ja sto plovim valovitim rekama niz dolove,
gledam te tople nase krovove,
sa kosutom oci u oci stojim,
nemusti jezik znam i zborim,
hvala ti Boze sto postojim,
i bol pobedjujem tako sto volim!

I ja !!!!

© Miladinovic Sandra