571 пута прочитано
Nemusti jezik
I ja sto sa paznjom vecnosti osecam nemir svanuca,
lastavica se gnezdi ne mome dlanu,
pcele noseci polen skrivaju ga u mojoj kosi,
med se toci niz moje lice,
i bosa gazim po travi sto rosi!
I ja sto osmehom plenim najtuzniju dusu kraj puta,
pepeo sipam, a vihor ga nosi,
pevam i glasom bisere nizem,
mrznji dobrotom prokosim,
pa , zvezdani sjaj pronosim!
I ja sto plovim valovitim rekama niz dolove,
gledam te tople nase krovove,
sa kosutom oci u oci stojim,
nemusti jezik znam i zborim,
hvala ti Boze sto postojim,
i bol pobedjujem tako sto volim!
I ja !!!!
© Miladinovic Sandra
Add to favorites 
4 comments
Preskočiti na obrazac za komentare
Ovo je prelijepo, Sandra. Mislim da svaka od srca poezija nastaje iz dosluha sa nemustim. Ova je takva. Pozdrav:)
Author
Hvala,ja pisem jer volim da pisem, volim poeziju i knjizevnost uopste, ali imam zelju da mnogo lepse pisem i volela bih da mi je Bog ostvari! Veliki pozdrav!
Author
Hvala hvala Miroslave! Neka Vam je prijatno vece! Veliki pozdrav!
divna je,poezija srca ne govori,ono pise a oci govore