MASKARADA
Pod maskama da prodje ovo zrno od života?!
Kako ću to izvesti, pitam se?!
Mučenje stravično kao golgota…
On kaže da tako je najispravnije!!
A, ja i dalje ne prihvatam,
istinu gorku paklenu,
pod maskom da hodam ostatak života,
kao zarobljeni heruvim u kamenu;
On zna!!!
Samoća i otudjenje bez kraja,
kao slep, a oči imaš i gledaš,
opipavaš zidove raznih duša,
i postepeno se stvarnosti predaš…?!
Stid te muči…
Kajanje…
On ćuti…
Ali, shvatiš, da ipak nije kraj,
tako jasno, ogoljeno, sve vidiš…
Maskarada – smešno,
sve je providno i lako,
ma daj, ja sam ja,
i ovako!
On se smeje…
Sve je znao…
© Miladinović Sandra


Коментари