Tebi – Nevenka Alispahic

Pisati pjesmu Tebi je…nemoguće.
Ti si pjesma.
Znaš, ona koju kad jednom odslušaš
slušaš opet i opet i opet…
Jednom zauvijek.

Pisati Tebi, to je kao krotiti vjetar.
Ne staneš ti u stih, ni u pjesmu, ni u knjigu.
I izgube se riječi ispod mojih prstiju.
Rasprše se snovima.Tvojim snovima.

I zato, samo raširi ruke i pusti
da se poput vihora sjurim na tvoje grudi,
da osjetim kako se leti, 
da vidim kako Sunce, Vjetar i Ptice
ispisuju pjesmu davno napisanu,
a još neodslušanu dovoljno puta
da se zasiti uho tog zvuka.

I onda sklopi ruke oko moga struka,
ušuškaj me u zagrlja koji je 
jedini bio sinonim za – siguran,
u zagrljaj čija je definicija osmjeh,
u zagrljaj gdje se postaje i ostaje Princeza,
u zagrljaj iz kojeg nikad ne poželiš otići.

I spusti bradu na kosu boje zrelog žita,
osjeti vjetar kako ponovo leluja 
nemirnim pramenovima 
koji ti miluju lice poput ljetnjeg lahora
i kada snjegovi lede dah
i kada kiše padaju 
i kada se bura razgoropadi
prijeteći da me otme iz tvojih ruku.

I kako napisati pjesmu o Tebi,
kad sav si sazdan od nje.
Zato, samo me zagrli čvrsto,
i pusti da slušam kako dišeš,
i čujem pjesmu što Tvoje srce
komponuje mome uhu.

Ta pjesma je – Pjesma,
sve druge su loš raspored rima,
jer Ti si sav od Pjesme sazdan.
Ni pokušavati ne treba 
od Pjesme praviti pjesmu
od najljepšeg stiha loš stih.

Zagrli, samo me zagrli
i drži me tako do vječnosti
u zagrljaju za koji je 
sinonim – siguran,
u zagrljaju u kojem se ostaje
i kad se drumovima nepoznatim ode.

I nemoj me pustiti nikad.
Zaključaj vrata svoga sna
i baci ključeve u plave dubine
neka se pjesma sama ispiše,
sama kroz noć proljećem zamiriše.

Pisati pjesmu Tebi…ne, ne ide.
Ti si Pjesma.Sav od pjesme tkan.
Ove riječi nevješto skrojene
nisu pjesma o Tebi,
ovo je Tvoj neodsanjan san.