Ulica Nika Miljanića, zgrade Vračara,
Davno tu Optika bješe, možda prije trideset ljeta,
Ostade samo ime da se vuče kao sjeta…
Na trotoaru ispred i stepeništu, vječito postava stara…
Počeli su tu da stoje sa petnaest i manje, a već im je prošla pedeseta,
Šest ljudi ispred Optike stoji…
Dal svoje dane il dane grada broji,
Za kibicovanje pogodno mjesto, djelić prometnog trotoara,
Generacije gradskih djevojaka prođoše, mnoge simpatije bjehu i odoše…
Nerazdvojna osta družina stara,
Svakodnevno sa bocom piva, il ruku u rukavima,
Po svim godišnjim dobima , žegama i vjetrinama, vječito pričajući…sa istim žarom…
O svemu budućem, sadašnjem i starom,
Šest ljudi ispred Optike stoji…
Svoje dane il dane grada broji,
Vremena se izmijeniše mnoga, što poznavahu il ne poznavahu boga…
Velike politike i državne zajednice mnoge,
A njih ne zabolješe noge…
Grad se olinjao, počeo da propada… a i oni da sijede,
Ništa ih pomjeriti ne može, ni blagostanja, a čini se, ni bijede…
Šest ljudi ispred Optike stoji…
Sive dane il rane grada broji,
Ispričali su u stajanju, zbilje, pa nadanja i snove,
Prebirajući sjećanja i kujući planove…
Nove,
Na papiru, bili bi to romani …
Još uvjek skupa a sve više sami,
Idu dani…
Šest ljudi stojički ispred Optike stoji,
Čini se, ničeg se, pa ni prolaznosti, ne boji.
Add to favorites 
Коментари