Ne, mene nije… – Miro Beribaka

Ne, mene nije…

.

Ne, mene nije progutala vatra,

ja sam progutao nju,

ne gori ona mene, ja gorim nju,

i vi vidite samo njen dah

iz dubine mene, vatre koju sam halapljivo gutao

da me grije, da mi putem svijetli!

Da me štiti od radoznalih pogleda!

.

Ne, mene nisu umorile staze

kojima koračam,

to se vama učinilo da sam na koljena pao,

da sam se pogrbio,

samo sam se sageo da zahvatim vode

da umijem lice,

da se osvrnem i nastavim dalje…

Odmah iza brda, još puteva ima!

.

Ne, mene nije porazio život,

njega je sve manje, mene više ima,

i nikada me nestati neće sa puteva kojima sam prošao

i prečica samo meni znanih,

ja sam tu, u svakoj zavejanoj stopi,

u svakom padu i svakom dizanju poslije…

tu sam, u pogledu naprijed, u svakoj pomisli čistoj ili grešnoj,

i u svakoj zvijezdi kojoj sam hrlio.

Tu sam, u ožiljcima mojim, znamenju koje na licu nosim

da mi ne da oboriti pogled,

u lijepoj riječi kojoj sam ruke pružao

i u svakom podsmijehu kojim su me darivali,

i nije me briga,

ja ne živim u svom samoljublju, ja ljubim život,

ja život živim, a ne život mene…

Otuda i ožiljci!

.

Miro Beribaka