27 пута прочитано
Pustopoljinom
.
Već na prvi pogled…
poželjeh da te imam,
da se daljine istope pod mojim krilima,
da te pripijem uza se, da ti mladeže prebrojim,
i da na svaki spustim usne,
da ti govorim lijepe riječi, te slatke laži
kojima bih zasjenio sve tvoje bivše ljubavnike!
I buduće!
.
Poželjeh da te ljubim divlje i bezobrazno,
da ti pomrsim kosu stihovima nekog poznatog pjesnika,
a ti da me slušaš pažljivo, zatvorenih očiju,
da zadrhtimo zajedno u noći spuštenih zavjesa
i upaljenih svijeća u uglovima sobe,
i da pred zoru mokri od nespavanja,
zagrlimo se i utonemo u snove
kojih se sjećati nećemo!
.
Poželjeh nesvjesno,
kao da se nismo sreli na pustopoljini,
gdje se susreću samo bestijalne laži
namjernika i nenamjernika
dok se nadaju u nemoguće, nesvjesni svojih želja!
Vjerovatno smo i mi sami, tek obična laž
koju raznosi pustopoljni vjetar,
i mi čak i ne postojimo onakvi kakvi mislimo da jesmo,
već ranjivi i grešni, nedostojni grijeha i istine
kojih se možda i plašimo…, dok smo se sreli tu
na mjestu gdje istine ne postoje,
samo pohotna nada, nada u tajnovito, zabranjeno,
bez straha od suda sutrašnjeg dana!
.
I ne znam kako već na prvi pogled
poželjeh da te imam, i da te ljubim divlje i bezobrazno,
a da i ne znam ko si!
.
Miro Beribaka
Add to favorites 
Коментари