41 пута прочитано
ŠIMŠIROVA TUGA
19.11.2009.
Pod šimširom tihim sada nikog nema,
al’ mi vjetrić šapnu: tu samo smrt drijema
od onoga dana kada kuja-majka
osta bez svog psića jedinca nejaka.
/
Nemoćna i stara, a htjela svoj okot
da sačuva u injem okovanom danu,
ali sama tužna, bez izlaza srećnog –
nikad izliječenu, mrtva nosi ranu.
. . .
Njen gospodar sjedi u svom toplom domu
s porodicom svojom uz graju i smijeh –
i ne haje što je stara ljubimica
skotna pod šimširom – k’o da nije grijeh.
/
Kuća puna sreće, pod šimširom tuga;
od ledene studi kuja štene krije –
tijelo joj se trese dok je snijeg pokriva,
ali mrtvo štene još nesvjesno grije.
/
Narednoga dana, kraj šteneta mrtvog,
nepomičnu nađe svoju ljubimicu
taj što se ne sjeti kada je trebalo
ljubav da joj pruži i toplu kućicu.
Add to favorites 
13 comments
Preskočiti na obrazac za komentare
Author
Rasplaka me totalno!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
…..Ljubim te
Prica je dobila novi obrt,nov aspekt…..okrutnici,ima li ih takvih?
DA!Ti si moj genije……Presrecna sam sto sam deo tvoga nadahnuca tvog divnog velikog srca……iako pretuzna,grejace me ova pesma na mom putu i dugo,dugo cu misliti na nju…..a,kad se vrnem,odmah je ponovo citam!!!!ma,jok,stampam je odmah da je sa sobom ponesem!!!!Unistavas me
Tebe, ne želim da uništim, nego da ti otvorim oči i da na život gledaš drugačije – hoću da očvrsneš, a emocije da ti bujaju kako bi se mogla lakše boriti sa životnim problemima.
Moj Jarac me je molio da ovu pjesmu uništim, jer ona ne voli (kao ni ti) pjesme sa ovakvim krajem. Oprostite mi obadvije, ali ova pjesma mora da živi – neka živi kao opomena…….
Bas kao opomena….ta ti je BISER ideja……i treba…..nadam se da ce neko posle citanja ovog REMEK DEL staviti prst na celo i zamisliti se…..odoh….
Oh, kako podnijeti ovolike epitete i pohvale koje mi upućuješ – hvala ti od srca i za ovo, a i za podršku.
Srećno pošla 
E Seko, Seko… Moje poštovanje
iz Nikšića od maloga Save i Arsenija Ozrinića
tužna metafora ljudske sudbine
govori o diskriminaciji žene i beznađu usuda…
koliko smo mi zapravo nehumano društvo?
kakav je ljudska civilizacija usud?
uvijek smo spremni za kritike?
đe je ono ljudsko u nama?
hiljada pitanja odgovora nema…
koliko majki i đece doživi ovakvu sudbinu? – čini mi se mnogo
uputimo apel čovječanstvu, da ljudski i ma bilo čiji život nema cijenu…
kao što reče Patrijarh lako mu duši -budimo ljudi…
srdačan poz od
Dragi Arso, volim tvoje analize i komentare – ti tako dobro znaš naći metaforu, da me to prosto oduševi. Hvala ti za podršku ideje da se u ljudima ljudskost probudi, da se dobroti, ljubavi, humanosti, razumijevanju…………. vratimo.
od 
Budimo ljudi kao što je bio PATRIJARH PAVLE i ovozemaljski život će postati raj na zemlji za sve – neka Njegov Duh očisti nebo iznad nas.
Neka srećno raste mali Savo pored svojih roditelja, a ti budi otac koji će ga naučiti da bezbolno postane pravi čovjek.
Arso, ovo nije kraj…….slijedi nastavak započetog……….
Tuzno i istinito, jako bolno za nas koji ovo osecamo.Znamo da oni koji se tako ponasaju ovo nece ni procitati, jer svi koji pesme citaju, a tek oni koji ih pisu nisu takvi ljudi.Pesma je odlicna, svaka rec ima osecaj i sliku, na nama je da se nadamo da niko od nas, pa ni ti neces imati materijala nikada vise za ovakve pesme.Veliki pozdrav
Draga moja Lelo, hvala ti za ove lijepe riječi – baš su mi potrebne u ovom momentu. Za ovu pjesmu sam dobila inspiraciju čitajući Aleksandrinu pjesmu i ona mi je dala ideju da napišem ovu…. ali se ovdje nisam zaustavila (pošto volim životinje), napisala sam još jednu vezanu za istog ljubimca i, plašim se (ako ovako nastavim ) da će nastati čitav jedan ciklus (za knjigu) o ovom ili i drugim ljubimcima.
Voljela bih pisati o onim lijepim karakternim osobinama ljudi i njihovog odnosa prema kućnim ljubimcima, ali život je drugačiji. Veliki, veliki pozdrav
Srdačan pozdrav iz Bihaća!