Zviždao je vjetar kroz pećinu
A Zagledanî su mogli vidjeli Venerino
Rumeno lice kao neizgubivu kaplju
Stvoriteljeve ljubavi
I govorili kroz tri plamena smiješka
Kroz tri pukotine kamene
I tri suhozidine kroz koje su se provlačili
Da je Venera samo zaspala
U svojim crtežima
Među pećinskim stalagmitima
Nakon tinejdžerskih godina
Nakon vjeridbe, nakon ljudske istine
O vječnoj sreći
Odtamnjuje li doista glas njenog Zaručnika
Smisao života, vjerujući
Da ni nakon smrti ne prestaje
Ljubav nebeska, ne pitaju Zagledanî
I Zanesenî, jer glas Zaručnikov vječno drhti
Povrh besputnih vrhova stijena
I poput vjetra zviždi kroz pećinu
Kojom u vedre zimske dane silazim
Kao što se silazi kroz doba
Kroz žile modrog kamena
Kroz stijene nad Sredozemljem
I slušam ljudsku istinu urezanu
U crteže u vrletima da ništa
Što je rođeno ne može umrijeti
Add to favorites 
Коментари