75 пута прочитано
pločnikom
zalivenim podnevom
u šetnji samovanja?
razmišlja li o Elzi
koja rubom obale riječne
zaplićući nogama
zov majčin ne čuje
ne osvrći se
romore glasi
bezrijeki
bezglasni:
to smrt je…
kao dah!
zastala nad rijekom
zagledana u pletenice
elzine
i majčine ruke
pružene za usudom
(ispred i iza slika je kvarta
staništa naših života
gdje trošimo dane
jedan po jedan
jedan za drugim
razgovaramo glasno
razgovaramo uzaludno
o mostovima koje nitko
ne može prijeći)
pogleda preko ograde
zlim javom, nečujnim
da bi same
nad rijekom
zastale
ona s munjom
u hladnim očima
elza s pletenicama
u bijelim oblacima
i s rukama majčinim
nadohvat
koje je prate
Add to favorites 
Коментари