PTICE KOJE TE PRATE – Mirko Popović

pločnikom
zalivenim podnevom

u šetnji samovanja?

razmišlja li o Elzi
koja rubom obale riječne
zaplićući nogama
zov majčin ne čuje

ne osvrći se
romore glasi
bezrijeki
bezglasni:

to smrt je…
kao dah!
zastala nad rijekom
zagledana u pletenice
elzine
i majčine ruke
pružene za usudom
(ispred i iza slika je kvarta
staništa naših života
gdje trošimo dane
jedan po jedan
jedan za drugim
razgovaramo glasno
razgovaramo uzaludno
o mostovima koje nitko
ne može prijeći)

pogleda preko ograde
zlim javom, nečujnim

da bi same
nad rijekom
zastale

ona s munjom
u hladnim očima
elza s pletenicama
u bijelim oblacima
i s rukama majčinim
nadohvat

koje je prate