imali smo stojčevac
dječačke godine, kino igman
i dalje prema zapadu
trave što dišu, dragana, nada
breze u jutarnjoj rosi
imali smo nevidljive
beskrajne sate
kas konjā i otkucaje zvjezda
u venama našim plesačica po trnju
poneki oblak
bijel, dalek kao ples
neizgovorljive žudnje
na našem uzglavlju svake noći
spavale su tek ubrane ljubičice
veliki crveni mjesec
iznad modrih gora i obećanje
da nitko neće strijeljati
naše ptice
imali smo vrelo bosne
što protrčalo je kroz prizore
našeg vremena
koje nije pitalo za raj
ni za veličinu londona
koje nije pitalo
stražare života: koje je
doba dana
naučili smo tabanati
između dva svijeta
pa iako nas je
kad smo se osipali
suviše ostajalo u praznoj kući
nikada nisu bile patetične
naše seobe
Add to favorites 
Коментари