OKO – Miro Beribaka

Oko

 Gotovo je,

svi su već kupljeni,

od prvog do poslednjeg meridijana,

u cijelom krugu,

samo tek poneko, u njedra, poluglasno,

ispusti glasa,

plašeći se Oka koje nas motri

sa zelenog papira,

papira kojemu se divimo,

kojemu dahćemo,

diveći se zidarima Novog Doba,

doba u kojem će se znati,

ko kosi, ko vodu nosi,

ko djecu pravi…

Da, i to,

da nam se soj pročisti

od nejakih, gladnih,

od prljavih,

od tuge, smijeha,

od onih koji osjećaju,

onih koji misle,

od onih koji ljube bližnjega svoga,

koji materino mlijeko

za života nose,

onih koji su gordi na svoga oca,

na krv i gene,

od onih kojima srca

ne biju u džepovima,

koji ne zaboravljaju da je srcu

mjesto u grudima.

Od nas, od nas samih koji se sjećamo,

da smo ikada imali grudi,

grudi k’o kamen,

da bili smo ljudi,

a sada smrvljeni, tek pijesak,

razasut okolo

zidareva faraonskog doma,

doma kojemu prozori nisu potrebni,

jer ima Oko…

Na samom vrhu je Oko,

Oko koje sve vidi,

Oko Svevideće,

Oko moćno i prijeteće,

Oko koje nas posmatra

dok pjevamo,

dok plačemo,

dok nuždimo…

A mi, antitijela puni,

ničega se ne bojimo,

živeći svoja nuždenja,

niti da se snuždimo,

zbog nerodjenih praunuka,

zbog predaka, barem!!!

(C) Miro Beribaka