Bez naslova -Ksenija

Zašto da plačem

kad suza više nemam.

Plovim beskrajnim morem mašte

dok u stvarnosti -budna spavam.

Sanjam predjele svoje daleke,

svoj dom i beskrajnu sreću.

Sanjam ona mora, ona brda, onu rijeku…

gasim i ovu poslijednju svijeću.

Ja doma svoga nemam,

ni prošlosti, ni stvarnosti.

Grubim me rukama guraju natrag

u smrt svoje budućnosti.

Ovdje je sve tako strano,

nepoznati ljudi -daleki gradovi.

Nestvarni i neupućeni životi.

Između nas – kameni mostovi.

Čovijek sam bez porijekla,

s pečatom na čelu i skrivenog lica.

Ne postojim i nigdje me nema

jer ja sam samo…

….prokleta izbjeglica!