327 пута прочитано
Iako smo, govorile su to njene
i moje oči, izgledali posve drukčije
od naših prvih snova
svi su nas ipak prepoznali
odjevene u zadovoljstvo spoznajnog
I svijet je oko nas bio poput
besprijekornog pravila
dugo uvježbana koreografija
u kojoj se čuo samo eho:
Hoćeš li me čekati, pitala je crtež
urezan u daljine
umjesto odgovora prolazio sam
kroz sve svoje živote
odljepljujući godine sa svoga lica
Hoćeš li zauvijek ostati
u istoj onoj haljini
izvezenoj krinovima
pitao sam je iz ogledala
okamenjenog u opsesiji jer sam
u času shvatio da je nikada
nisam sreo, i sedam žubora prosipalo je
znake vremena: To si ti
zar ne prepoznaješ sebe
Neki su se nepoznati ljudi razdvajali
i bez riječi odlazili s kolodvora
tekli su prema izvorima
prvoga pamćenja
Add to favorites 
Коментари