Zvuk klavira,
glasnik tajnih nemira,
uvek čežnjivo impresionira.
Raspon nečijeg raskošnog glasa,
gore i šume zatalasa;
Kamerni orkestar,
usklađen, kao sunčev vetar,
lebdi, očaran kosmičkom širinom,
jedne violine,
ushićene, prominentne, nad zvezdanom prašinom …
Među Planetama putuju zvuci,
čas nežni, svileni, pa odjednom podivljali jauci …
Dok programirana mašina,
buku imitira.
Menjao bih zvuk mašine,
njen sintetički kod,
kad nema klavira, moćnog glasa, violine,
bar za stari radio, simbol topline;
Ili slušao opijen,
poeziju noći i more tišine …


Коментари