Bezbroj puta u tminu arhaičnih polja gledao sam,
dok naviru unutrašnji nespokoji svojom neobradjenom i neprepoznatom silinom i žele da se čuju i ostave trag,
a svest zbunjena njihovom nejasnoćom , ali uplašena snagom, okleva da krene i ubeleži prve tragove,
jer tu je uvek strah od konačnog cilja ,
a šta je uspeh,
samo usmereni tok iz nečega postojećeg , ali nataloženog slojevima večnosti i inicijalno bez značaja na površini spoznaje,
i tako gledam i patim, a reči konačno izađu pa nestanu.
Pokušaću opet da nađem i zadržim tu iskru što skoro neprimetno sija, a stvara most u duboko, nedokučivo prostranstvo ,
a mi samo na maloj površini stojimo.


Коментари