Epitaf zemlji…. Ksenija

Please wait...
Print Friendly, PDF & Email
270 пута прочитано

 

 

Epitaf zemlji

 

Promiču vjetrovi duž doline umorne,
tek vrhove listi dotiču daškom.
Tiho … i još tiše,Gacka žubori,
kroz vrleti gorde svojim umirujućim dahom.

Nad dolinom ponosno diže se čelo,
usnulog starca zelenih proplanaka.
Visoko, gore….pod nebeskim svodom,
modar se odsjaj utisnuo podno oblaka.

Kućice male, tek poneko čedo,
staračka ognjišta zjape prazna.
Tišinu para zvižduk sa Zavižnja,
Velebit se nad Jadranom nadvija….

Kap po kap….priroda glasno jeca,
i još jači čuje se udaraca bat.
Rezak zvuk para nebo nad Gackom
u daljini otkucava usahli sat!

Zatvorih oči.
Oslušnuh daljinu koja me budi,
do mene dopire miris davno pokošenog sijena.
Poznat govor-…izgubljeni ljudi….

Pišem poslijednji epitaf zemlji koja me stvori,
Suncu pod kojim se prostre zelenilo Velebitskih proplanaka.
Pišem, a prsti sami riječi u nisku nižu…
Spomen sjećanja na ponosno gaženu Liku!

Ksenija Aleksic

FavoriteLoadingAdd to favorites

Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/7745

Ostavite odgovor

Your email address will not be published.

https://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif  https://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif  https://poezijascg.com/poezija/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
more...
 

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.