Epitaf zemlji
Promiču vjetrovi duž doline umorne,
tek vrhove listi dotiču daškom.
Tiho … i još tiše,Gacka žubori,
kroz vrleti gorde svojim umirujućim dahom.
Nad dolinom ponosno diže se čelo,
usnulog starca zelenih proplanaka.
Visoko, gore….pod nebeskim svodom,
modar se odsjaj utisnuo podno oblaka.
Kućice male, tek poneko čedo,
staračka ognjišta zjape prazna.
Tišinu para zvižduk sa Zavižnja,
Velebit se nad Jadranom nadvija….
Kap po kap….priroda glasno jeca,
i još jači čuje se udaraca bat.
Rezak zvuk para nebo nad Gackom
u daljini otkucava usahli sat!
Zatvorih oči.
Oslušnuh daljinu koja me budi,
do mene dopire miris davno pokošenog sijena.
Poznat govor-…izgubljeni ljudi….
Pišem poslijednji epitaf zemlji koja me stvori,
Suncu pod kojim se prostre zelenilo Velebitskih proplanaka.
Pišem, a prsti sami riječi u nisku nižu…
Spomen sjećanja na ponosno gaženu Liku!
Ksenija Aleksic
Add to favorites 
Коментари