mar 13 2010
13/03/2010
More je bilo nedužno tiho,
i nebo nad njim,
o, da…
taj nemi dodir tame i mira,
taj prvi suton i blaga slutnja,
kô vrata širom otvorena
za moju dušu, za stalni nemir,
za ovu suzu, uzdah i bol;
Šapnu mi: “Hajde, zar te još ima?
nikome više ne pripadaš…
Sada si moja-
bez olujnog straha,
bez kišnih misli ispaštanja…“
Ja sklopih kapke,
i vlažno lice oseti
dražesni
drhtaj
NESTANKA…
Add to favorites 
Rodjena sam 1962. godine u Nisu. Pisanjem se bavim od osnovne skole; sveke godine sam ucestvovala na takmicenjima i bila prva ili druga... Upisala sam Filoloski u Beogradu, ali, brzo se vracam "rodnom gradu" i prelazim na Pravni fakultet ( prava ne volim!). Nista nisam, nazalost, objavila, osim pesme u "Garavom sokaku" 2008... Pripadam masi obolelih od multiple skleroze; ona me fizicki lomi, ali mentalno izdize-najzad mi je jasno "tko sam, sto sam" i da to mogu javno ispisati...
Stalna veza (link) ka ovom članku: https://poezijascg.com/poezija/archives/7871
Made with by Graphene Themes.
Коментари