Vjerujem da se sjećaš mladosti naše…
sjećaš se, možda, bogatstva u duši našoj…
blaga koje smo uvećavali, stekli i imali,
i poslije poput pijanca ili kockara,
proćerdali na zadnju prelivenu čašu…
na lošu kartu, kartu koja ne dobiva…
*****
Vjerujem da se sjećaš prve ljubavi naše…
sjećaš se, možda, kako su nam pjevala srca…
uz muziku nebeskih harfi, kako smo šaputali tiho…
često, uvijek si mi govorila: – Mili moj!
A ja, ja bih od sreće izgubljen rekao: – Ljubim te jedina moja!
Onda smo uzdisali, plovili na krilima ljubavi…
*****
Vjerujem da se sjećaš naših snova i nadanja…
sjećaš se, kad smo maštali o djeci našoj…
sjećaš li se imena naše nerođene kćeri…
I, sjećaš se oluje koja je došla iznenada,
gromova koji su udarali, razarali… rušili,
i srušili sve što smo imali…
*****
Vjerujem da se sjećaš da smo se ponovo sreli..
na Valentinovo si se iznenada pojavila…
došla si predivna, blistava i nasmijana…
srca su ponovo zapjevala uz note nebeskih harfi…
pjevala o vraćenoj mladosti, pjevala o snovima i nadanjima…
ispjevala odu baznađu i izgubljenoj ljubavi.
Add to favorites 
2 comments
…odjekuju zvuci Vasih nebeskih harfi silovito- malo je beskrajnih ljubavi…ako uopste postoje…
Slažem se da je malo beskrajnih pravih ljubavi, ali nađe se!:-) Većinom su to ljubavi u jednom pravcu…malo je obostranih istinskih ljubavi.Hvala Vam na javljanju ! Od srca pozdravi!