Ivan Gaćina

Utonulo jutro u zimske tonove,
u kućnoj toplini uspomene vriju,
s izgubljenih staza ugoda zove,
preko gorkih rana oči suze liju.

Ognjište podari žarke plamenove,
beskrajni trenuci s bolima biju,
razbuktale strasti zadiru u snove,
pahuljice meke tajne srca kriju.

Na nebu scene nijemoga teatra,
zadivljeno oko snježne čari gleda,
u grudima ljubav peče kao vatra.

Zagrnula mašta samoću od leda,
na ponoru duša ljepotu promatra,
sjećanja uz plamen postaju blijeda.

Svaka zvijezda se potajno veseli,
uzavrelim plamom treperi u noći,
bez srodne duše život nije cijeli,
najmanja se pita kad će ljubav doći.

Stazama nebeskim zaneseno luta,
otkriva dubinu svemirskoga carstva,
u beskrajnoj noći nema pravog puta,
sakrila je magla stope čovječanstva.

Tajne života zvijezda putem spozna,
na raskrižju snova zasljepljuju boli,
trnovitim hodom ljubav se upozna.

Nadahnuta duša u snovilju moli,
putove sudbine čisto srce pozna,
nestrpljivo čeka tko iskreno voli.

U dalekome gradu zavladala noć,
na ulicama nema zaspale raje,
razuzdana duša potajno se kaje,
mjesečina remeti gluhoj tami moć.

Sa šaputanjem noći ljubav je jača,
papiru predadoh osjećaje vrele,
ko ptice prema jugu misli se sele,
uzbuđeno srce k dragoj korača.

Jesenju idilu ljepotica diše,
mjesečina krasi biserje kolajne,
upoznati želim nježnog srca tajne.

Radoznali vjetar šapat noći njiše,
romantična duša piše verse sjajne,
živjet će za ljubav ove djeve bajne.

Kraljevstvo ljubavi savršenstvo pruža,
odbljesci nadahnuća tvore živote,
sazviježđe snova mirisna je ruža,
svilom se probijaju svemirske flote.

Grešnu radoznalost momak razoruža,
romantični moment mladenaštvo ote,
razbuktale strasti uzavrelo združa,
plamena mladenka cvate od ljepote.

Vjetrovi raznose osunčane želje,
u ganutom srcu nada obitava,
medenim rijekama teče veselje.

Kada zvjezdanu lađu donese java,
raduju djeca ponosne roditelje,
nebeskom Stvoritelju ostaje slava.

Putuje nebesnik lunarnom tišinom,
budi odsjaj dubokog univerzuma,
koraci idu za maglenom prašinom,
nastaju vizije omamljenog uma.

Slike se vežu s kristalnom sudbinom,
posljedica praska tvori greške šuma,
mistični tonovi krstare prazninom,
sublimira duša kraj staroga druma.

Raskriliše nebesa vremenske dveri,
srebrne čipke povezuju portale,
svemir se širi po savršenoj mjeri.

Genijalci traže skrivene astrale,
večernja zvijezda okuplja zvijeri,
vukovi spremaju posljednji finale.

U snovima kažeš, voliš me sve više,
dođi pokraj mene, radujmo se opet,
napuknuto srce otkucava tiše,
čemerni život do temelja je proklet.

Poput crne mačke s devet života
izgubljena duša maglom opijena
ulicama pustim ko klupko se mota
nošena sudbinom tvrđom od kamena.

U ljubavi slijepoj iščezava lik,
pjesnička rima u sivoumlju sniva,
ništavilo guta razočarani krik.

Nježno poput kapi što u oku pliva
osvjetljavaj tminu kao svjetionik,
nosi me u srcu dokle god si živa.

Sklada more na orguljama rime,
zapleli pauci mreže sudbine,
vjetrovi šire zrakom tvoje ime,
dušu krijepi dah Božje topline.

Počiva tajna mistične intime,
skrivaju je bijele klisurine,
pjesmu ljubavi valovi kad prime
uspomena se u hipu raspline.

Tajnovitim zrakama blista sunce,
duhovi prirode pjevaju ode,
putovima morskim nikada kraja.

Dodiruje um najviše vrhunce,
ko pticu k tebi misli me vode,
bez tebe nikad neće biti raja.

Razotkrilo cvijeće raskošnu ljepotu,
livadama lete šaroliki leptiri,
poj raspjevanih ptica daljinom se širi,
priroda ćuti Božju, očinsku dobrotu.

Upijaju oči nedosežnu divotu,
radoznalo sunce iza oblaka viri,
povjetarac blagi preko poljane piri,
pruža proljetna radost smisao životu.

Anđeli i vile zapjevali u koru,
boje duge horizontom se slijevaju,
cvate prostrana livada, buja svježinom.

Priključile se duše nebeskome zboru,
životne priče skladno pripovijedaju,
diše svijet protkan bajkovitom milinom.

Iznjedrili snovi melodiju krasnu,
mamila je dušu kao mlada zora,
razotkrila nebesa pojavu jasnu,
ime djeve bijaše Eleonora.

Krila je rijeka ljepoticu u snu,
motrila me očima plavoga mora
varnicama koje bujaju i gasnu
među slapovima zlatnoga izvora.

Nevinoj ljepoti duša se divila,
u lucidnome snu jedva sam disao
očaran nijansama živahnih boja.

Čarobnim štapićem dozvala je vila
jutro blago u kojem sam zapisao
otkucajima srca – pjesma si moja.

Stihove pišem od najranijih dana,
na njima se njišu oseke i plime,
plovio sam lađom preko oceana,
mijenjao na pramcu ljeta i zime.

Prohujali su deseci imendana
u kojima nisam proslavio ime,
pišući marljivo iza stihobrana
polako sam gradio kule od rime.

Poezija jedri, srca ispunjava,
okove nepravde u svijetu slama
gnijezdeći se u oblacima stiha.

Mislima teče rijeka Stihoslava,
plodove mudrosti širi obalama
gdje ih osluškuje tvoja duša tiha.