DO NOGU
Potučena do nogu,
u ovom prostoru ograđenom
bršljanom mog razuma,
u ovom prostoru
između dva noćna nesmiraja,
u milosrđu s bludnim maskama
i obeščašćenim jutrom,
ja varam
i lažem
i kradem poslednje rezerve
svoje dobrote.
Na klizavom pristaništu misli
mahnito važem
sve svoje ZA i PROTIV,
otkucavam vreme na usnama,
i više ne prepoznajem
disanje moje kože,
ni otkuda ova stišnjena tuga
u lancima nemuštog jezika.
Škripi tišina kao zarđala kapija
u razbaštinjenoj oporuci
gole mahovine,
gubimo vezu sa svetom i sobom,
ušuškani u nedovoljno
razvijenu koprenu
jedinstvenog otkucaja srca.
Potučena do nogu
govorim DOSTA a mislim JOŠ,
častim te pogačom i solju
u nošnji tkanoj od
iskričavih uzdaha,
i ispraćam te kao gosta
u sebičnoj nasladi
zgaženog oprosta.
(C) Gordana Knezević
Коментари